Umirovljeni alatničar Zvonimir Kramarić (73): Ručni rad majstora metalske struke još se cijeni

U Varaždinu se iz godine u godinu smanjuje broj tradicionalnih zanata jer ih mladi teško prihvaćaju i ne žele ih naslijediti od starijih. Mnogi od njih su iščezli pred modernom industrijskom tehnologijom, ali je ručni rad pravog majstora – metalske struke još uvijek na cijeni, uvjerava nas umirovljeni alatničar Zvonimir Kramarić…

U svom poslu svaki vrstan obrtnik uvijek mora imati u glavi ostvarive ideje i planove, jer drukčije ne može funkcionirati na tržištu, ustvrdio je Zvonimir Kramarić koji je u Varaždinu svoju skromnu alatničarsku radionicu otvorio prije 45 godina.

Rođen je kod Topuskog  1943. godine i za sebe kaže da je “ratno dijete“. Nakon što se Kramarićeva obitelj na očevu inicijativu preselila u Zagreb, završio je osnovnu strukovnu školu za alatničara u Držićevoj ulici 1950. Godine.

Šegrti bili sluge majstorima

- Predavači su mi bili vrsni majstori i danas još pamtim Josipa Kotnika koji je rodom bio Slovenac. Taj mi je uvijek govorio: “mali, puno uči i ne daj se kaj bi te drugi je...i“. Bila su to još uvijek vremena kada je svaki šegrt morao biti sluga iskusnim majstorima i pamtim ih po teškom životu, punom odricanja – prisjeća se Kramarić.

Usput je trenirao atletiku pod paskom  prof. Langa koji je od njega napravio odličnog sprintera te je slobodno vrijeme provodio s kolegama na “srednjoškolcu“.

- U svojoj sportskoj karijeri protrčao sam cijelom Hrvatskom i osvojio brojne medalje. No, sada se zbog visokih godina rekreiram brzim hodanjem kao član TK Marathon 95 i Triatlon kluba Varaždin – kaže Kramarić te dodaje kako ga unatoč talentu profesionalno bavljenje sportom nije zanimalo.

Odabrao sam obrtničku profesiju jer su mi svi članovi obitelji bili bravari ili električari, ističe.

-U varaždinski kraj stižem 1961. godine nakon završetka dva razreda gimnazije i strukovne škole. Prvi posao uspio sam pronaći u „Megi“. U tvornici u Ladanju između ostalog radio sam na projektima izrade metalne galanterije. Tvrtka je proizvodila različite kopče i okove, a čak 40 posto proizvodnje bilo je za potrebe bivše JNA. Tu sam radeći stekao potrebnu praksu u struci, a usput sam završio četverogodišnju tehničku školu u Varaždinu (današnja Elektrostrojarska škola). Neko vrijeme radio sam i u tvornici “Opruga“ u Varaždinskim Toplicama – rekao je Kramarić koji nakon dolaska u Varaždin 1970. godine otvara privatnu alatničarsku radionicu.

Opskrbljivao “gigante“

U njoj ubrzo počinje proizvoditi različitu metalnu galanteriju i ostaje zatečen činjenicom da su obrtnici poput njega u bivšoj Jugoslaviji imali ograničen promet.

- Srećom, bez obzira na serijsku proizvodnju u tvornicama, na tržištu je bilo dovoljno mjesta i za nas. Najviše narudžbi imao sam za građevinske tvrtke poput Zagorj,a koje je tih godina imalo pune ruke posla pri gradnji stambenih naselja poput “Joureka“. Izradio sam bezbroj rukohvata za stepeništa, rozeta i inih artikala od kojih su neki bili rezultat inovacija. One su bile nužne i kod konstruiranja posebnih alata za izradu rezervnih dijelova za tkalačke strojeve u VIS-u i Varteksu – pojasnio je Kramarić.

Za komunističku vlast kaže da ga nije maltretirala.

- Obrtnici su u bivšoj SFRJ mogli naplatiti svoje usluge i prodane proizvode, što danas, nažalost, nije slučaj. Iako 70-tih godina porezi nisu bili pretjerani, naš bruto prihod je bio limitiran. Repromaterijal sam nabavljao od „Brodomaterijala“, a najviše dijelova za strojeve kupovao bih s otpada jer su vlasti odbačene mašine nemilice uništavale. Čak su ih namjerno lupali čekićem umjesto da ih prodaju obrtnicima. Bilo je to za mnoge od nas “ludo vrijeme“ – ističe.

U svojoj radionici i skladištima još uvijek ljubomorno čuva stare alate i proizvode koji su izrađivani proteklih 40-tak godina.

- Proizvodili smo sve - od podložnih pločica do okova za stolice, stolove, značaka, medaljona, dijelova za disk pločice, ograde, vrata, lustere i različite uporabne predmete koje obuhvaća tzv. umjetnička bravarija – veli Kramarić koji je u zasluženoj mirovini od 2004. godine.

Proizvodnja na klasičan način

Svoje je znanje uspješno prenio na sina Tihomira, koji je u ovom poslu od 1990. godine.

- Škola mi je pružila osnovna znanja o poslovima alatničara, a ono pravo dobio sam od oca i djelatnika koji su radili u obiteljskoj radionici. Naime, svaki od njih u radionicu je donio svoje stručno iskustvo. Ovaj posao je težak i iziskuje puno znanja, iskustva, te poznavanja najrazličitijih materijala. To su neki od razloga zašto se mladi teško odlučuju za ovakav posao. Iako su danas na tržištu i u radionicama sve prisutniji moderni CNC strojevi, ja ću zadržati proizvodnju na klasičan način uz inovacije koje omogućavaju da se skrati proizvodni proces – naglasio je Tihomir Kramarić dodavši da tržište još uvijek traži rukom rađene proizvode.

Napomenuo je da u njih alatničari ugrađuju svoj dizajn i svoje znanje.

- U konačnici, najvažnija od svega je finalna kvaliteta proizvoda koju kupci prepoznaju, cijene i preporučaju artikle ili pružene usluge drugima. Naš stolac – klečalica za pravilno sjedenje ili pak napinjač žice (stega oplate žabica) kojeg građevinari koriste već 25 godina, miješalice za vino..., samo su neki od inovativnih proizvoda po kojima smo prepoznatljivi – kazao je mlađi Kramarić.

Trenutno je jedini zaposlenik obiteljskog poduzeća Metaling Kramarić d.o.o. i dijeli sudbinu mnogih obrtnika za koje njegov otac kaže kako su „prepušteni sami sebi“.

Hrvatska ostala bez strateške industrije

- Ogorčen sam s Hrvatskom gospodarskom komorom, posebno kada znamo kakvim su sve likovima od naših članarina  plaćani lovovi i putešestvija u Kuala Lumpur i druge egzotične krajeve. Nevjerojatno je da  od sve te sile „gospodarskih ekskurzija“ privrednici i obrtnici u našem kraju nisu imali prave koristi – ističe Zvonimir Kramarić.

Na žalost, od 1991. godine percepcija stranaca je o Hrvatskoj bila i ostala da živimo i radimo u “lopvskoj državi“, smatra Kramarić.

- Stoga nam nema druge nego da zasučemo rukave i sami se izvučemo iz svih nevolja koje nas tište – zaključio je naš sugovornik kojem je nepojmljivo da su u Hrvatskoj proteklih dvadesetak godina nestale cijele tvornice, poput one alatnih strojeva, svuda strateške industrije za nacionalnu sigurnost zemlje.