Varaždinci ismijani od došljaka radi sluganskog mentaliteta

Nakon završetka Prvog svjetskog rata istinoljubivi i ponizni Varaždinci su se poput ostalih Hrvata našli u novoj državnoj tvorevini – u Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. U tom „kraljevstvu zemaljskom“ mnogi naši sugrađani radi sluganskog mentaliteta već nakon 1. prosinca 1918. godine postaju žrtvama ismijavanja.

Naime, došljaci iz Srbije koji su brzo zauzimali ključna mjesta u vojsci, policiji, te brojnim državnim službama u gradu, nikako nisu mogli razumjeti zašto ih Varaždinci kod običnog pozdravljanja „časte“ sluganskim ritualiziranim gestama zaostalim iz Dualne Monarhije.

Palanka a ne "mali Beč"

Čak i danas, prije svega zahvaljujući pojedinim hrvatskim političarima, bez problema možemo zamisliti prezir kojeg bi stranci osjećali prema Hrvatima koji nemaju samopoštovanja niti samopouzdanja. Primjerice, jadni, slabi i pasivni Varaždinci pozdravljali bi 1919. godine tuđince s: „Klanjam se, sluga pokoran“!

Dakako da je među došljacima u našem gradu bilo i onih koji čitav život na nogama nisu imali obuveno ništa drugo osim opanaka. Ovakvo ophođenje naših sugrađana izazivalo je salve smijeha i kod došljakinja, od kojih neke nisu bile ni pismene, a naši stari tim bi se „damama“ obraćali s „Ljubim ruke, milostiva, klanjam se“. Mnogo je vode proteklo ispod dravskog mosta dok Varaždinci nisu prihvatili da je seoski pozdrav - „zdravo“ ili „dobar dan“ sasvim dovoljan kod susretanja s poznatim i nepoznatim osobama.

Nije lako bilo ni pojedinim Varaždinkama, koje su od uobraženih dama ubrzo postale – gospođe. No, novi „bonton“ u Varaždinu je tih godina ipak najteže padao iskusnim službenicima s višegodišnjim radnim stažem. Njih bi vrijeđalo kada bi ih stranka oslovila s riječima – gospodine savjetniče ili drugim, koje bi potkopavale njihov nedodirljiv autoritet.

Stoga se stara „činovnička garda“ u baroknom gradu u međusobnoj komunikaciji još neko vrijeme oslovljavala s velemožni, presvetli i poglaviti.