FOTO Nostalgija utorkom: Varteksovi dani ponosa i slave

Aktualni hrvatski nogo-predstavnici u Europi pokušavaju ovih dana proći svoje treće prepreke. Što je još ne tako davno, našem Varteksu, bio – normalan hodogram. Podsjećamo na jedan takav europski hod Krojača, kroz Albaniju, Finsku i Francusku, od kojeg je prošlo okruglih 10 godina.

Prije par dana, u četvrtak, gledali smo Krki, Laci, Aki, Robi, ja i ostatak ekipe – stare ekipe sa Zapada Lijevo – tekmu Hajduka s norveškim Stromsgodsetom. Gledali je na malo – poseban način. U kultnom Bilikumu, poznatom varaždinskom kafiću, s plazme je dolazila slika s predivnog, dupkom ispunjenog Poljuda, međutim ton je dolazio s - laptopa. Redale su se Varteksove „stvari“; dobra stara klupska himna (Bijelo-plavi) pa ona malo mlađa u izvedbi Ljube Kerekeša i nezaobilaznih Stonesa, onda je s Youtubea krenula HTV-ova „Nostalgija“, video podsjetnik na posljednje hrvatsko klupsko proljeće koje i dan danas, još tamo od 1999. godine drži baš NK Varteks nakon one luuuude utakmice s nizozemskim Heerenveenom. Naravno da je odmah uslijedio i video klip iz Birminghama gdje su dvije godine kasnije Karić, Bjelanović, Kastel, Mukaj i društvo ismijavali legendarnog Schmeichela u najvećoj gostujućoj pobjedi svih vremena, 3:2 usred Villa Parka protiv jedne Aston Ville... Trebam li reći da su me u četvrtak navečer prolazili trnci kad sam po valjda tisućiti puta gledao te video isječke, moram li reći da ih i na kućnom kompu redovito pustim bar jednom, dvaput mjesečno, poput neke droge? Trebam li reći da smo na primjer Laci i ja još dugo u četvrtak poslije poljudske tekme ostali prepričavati anegdote iz Varteksovih dana ponosa i slave, o tome što je značilo pohoditi Zapad Lijevo, kako su se na toj tribini živjele i u posebnom pulsu srca proživljavale Varteksove radosti u tuge...

Ipak, danas smo za podsjetnik na lijepe varaždinske nogometne dane izabrali jedan malo kasniji europski pohod Krojača, onaj od kojeg je prošlo okruglih 10 godina. Te, 2005. godine Varteks je sudjelovao u Intertoto kupu, „predigri“ Kupa UEFA (današnje Europa Lige). Od šest europskih utakmica Varteksa, osobno sam „promašio“ samo onu prvu, u Tirani protiv Dinama, ostalih pet gledao sam uživo. U toj prvoj u Tirani, Varteks je izgubio 2:1, već u 16. minuti imao dva gola zaostatka, da bi u 90. međimurski „Plavi 9“ Enes Novinić zabio pogodak nade. Baš kao što se – Plavi – zove i klub iz njegove Peklenice, na „vrhu“ Međimurja.

Imao je taj Novinićev gol određenu simboliku, najavio je sjajne završnice Bumbara koje su obilježile to Varteksovo ljeto 2005., posebno u 2. kolu protiv Finaca. Koje pak je izboreno velikom večeri Leona Benka u uzvratu protiv albanskog Dinama – bilo je čak 4:1, sva četiri pogotka postigao je Benko i to nakon što su gosti iz Tirane čak i podebljali prednost. Naime, kao i u prvoj utakmici kad su nakon 15 minuta igre vodili 2:0, i u Varaždinu su poveli već u 12. minuti, ali je u nastavku Leon svojim golovima u filigranski preciznim 20-minutnim razmacima (32., 53., 74. minuta i druga minuta sudačke nadoknade) izborio 2. kolo Intertoto kupa. Varteks je taj uzvrat s Dinamom igrao u sastavu Koprić – Mujanović, Ipša, Kastel, Plantić – Jertec, Šafarić, Pokrivač, Melnjak – Halilović, Benko, s tim da je već od 14. minute Halilovića zamijenio Ramadani, na poluvremenu i Novinić Mujanovića, 20 minuta prije kraja i Bašić Melnjaka. Trener je bio Zlatko Dalić.

A onda Finci, Inter Turku. Dvije velike drame, kakve su Varaždinci često ispisivali u svojim europskim izdanjima. Dovoljno je sjetiti se već spomenutog Heerenveena ili načina na koji su nadoknadili 0:3 poraz od norveškog Branna... Inter Turku ponudio je sličnu priču. Prva se igrala u Varaždinu, 2. srpnja, a Benko ju je sjajno otvorio, nastavivši na asistenciju Jerteca svoj golgeterski niz – 1:0 već u 4. minuti. Međutim, hladan tuš u idućih 10 minuta – Kamerunac N'Gal je u 9. minuti poravnao, a onda pet minuta kasnije i asistirao Illu za 1:2. U 10. minuti drugog poluvremena Halilović je zabio za 2:2, ali je kobni kamerunski napadač 15 minuta prije kraja utakmice vratio prednost Fincima – 2:3. I onda, kad se činilo da je varaždinska euro-priča te sezone pri kraju, Varteks je velikom završnicom vratio nadu – u 85. minuti je Šafarić zabio za 3:3, a u 90. minuti – a tko drugi nego Leon Benko – donio pobjedu – 4:3!

Tjedan dana kasnije putovali smo u Finsku. U predivni Turku, poznati sveučilišni centar Finske, koji je po mnogo čemu sličan Varaždinu. Pa i po tome da je i Turku nekoć (do 1812. godine) bio glavni grad svoje države. Danas je poznat i po švedskom imenu Abo, s obzirom na blizinu granice i velikom broju žitelja (i studenata) iz Švedske. Nogometno, njihov Inter također je (kao i talijanski) odabrao plavu i crnu kao klupske boje, a u prvoj je utakmici u Varaždinu pokazao i da kvalitativno ima što reći. Iako, čitavo nas vrijeme nije napuštao dojam da je Varteks bolji, da ćemo u uzvratu obraniti varaždinsku prednost. Utakmica se igrala popodne (u 19 sati, ali u Finskoj je i ponoć u to doba godine poput predvečerja u Hrvatskoj), a sjećam se i još jedne posebnosti. Otišao sam naime iz Varaždina koji je tih dana bio hladan i kišovit (uz 15-ak celzijevaca), logično na sjever Europe otputovao s odgovarajućom odjećom dugih rukava, a kad u Turkuu – plus 27! Hitno se tražio H&M za obnovu garderobe, nije imalo smisla na plažu Sjevernog mora odlaziti u vesti. Eto što naprave predrasude...

Utakmica. I opet se Varteksu „dogodio“ onaj isti Kamerunac, opet se dogodio i „ludi“ finale. Serge N'Gal je u 17. minuti zabio za 1:0 i poravnao rezultat iz Varaždina, uz psihološku prednost Finaca jer je zbog više golova u gostima njima svaka minimalna pobjeda značila prolaz. Ivan Jolić je u 27. minuti vratio prednost Varteksu, izjednačivši na 1:1, tako se otišlo i na odmor. Međutim, u 54. minuti utakmice Varteks je ostao s igračem manje i to bez kapetana Šafarića, kojemu je slovenski sudac Kos pokazao crveni karton. Novi šok došao je samo četiri minute kasnije, onaj isti N'Gal zabio je Varteksu i četvrti put, Inter Turku je poveo 2:1. Krojači su napadali i s igračem manje, tražili poravnanje, međutim vrijeme je curilo, ušlo se i u sudačku nadoknadu. I onda, duboko u toj nadoknadi, u 4. minuti nakon isteka devedesete – gol! Dominik Mohorović, koji je 10 minuta ranije zamijenio Mujanovića, zabio je za 2:2 i odveo Varteks u 3. kolo Intertoto kupa. U Varaždin stiže francuski Lens!

Nakon Mallorce i Aston Ville najveći protivnik koji je zaigrao u Varaždinu, momčad koja je u to vrijeme imala jednog Jeromea Leroya (staž u PSG-u, Marseillu...), kamerunske reprezentativce Itandjea i Assou-Ekotta, Brazilce Hiltona i Jussiea, Dindanea iz Obale Bjelokosti... Imao je Lens nažalost i sudačku naklonost u obje utakmice, u prvoj je Benku poništen pogodak, u uzvratu u Francuskoj Varteks je zakinut za čisti kazneni udarac, kao i za isključenje domaćeg igrača. Uglavnom, Varteks (i) opet nije razočarao, opet je u Varaždinu odigrao i veliku završnicu; naime, nakon što je Lens u 60. minuti golom Cousina (još jednog internacionalca iz Gabona) zabio za 0:1, tribine su – a posebno slavni Zapad Lijevo – proključali opet u vremenu nadoknade – udarac iz kuta Melnjaka netko je iz gostujuće obrane izbio, a natrčali Mirko Plantić opalio s preko 30 metara velemajstorski! Za 1:1, za nadu u iznenađenje u uzvratu...

Rudarski grad Lens, koji broji 32.000 stanovnika, a ima 33.000(!) vlasnika godišnjih ulaznica svojega kluba, dočekao nas je sa statusom nogometno velikog, u svakom pogledu. Ne samo zato što je na njihovom stadionu „Felix Bollaert“ Hrvatska sedam godina ranije trasirala put prema najvećem uspjehu Vatrenih u povijesti (3:1 pobjeda protiv Jamajke) pa je i nama Lens posebno značajan, nego i zato što nam je njihov Racing Club de Lens (osnovan davne 1906. godine) zorno pokazao svoje pomno građeno bogatstvo. Predivan kompleks s 12 nogometnih terena otvara zgrada u kojoj odmah na ulazu nalazite rudarsko okno za „podsjetnik“ svakom igraču koji ovdje dolazi da mu je prvi i osnovni zadatak „rudarski“ se boriti za crveno-žute boje kluba. Boje, koje opet – kako su nam tamo objasnili naši domaćini – znače krv i znoj. Simbolika na svakom koraku...

Predivno je bilo biti gostom Lensa, posebna privilegija uživati u velikoj privrženosti i gromkom navijanju njihovih preko 20.000 navijača te večeri (nije ih spriječila ni sezona godišnjih odmora da pošteno napune stadion), šteta je tek što je – eto – rezultat ipak izostao. Manjim dijelom zbog gore opisanih propusta španjolskog suca Vazqueza, koji je kod rezultata 0:0 „malo“ pogurnuo Francuze (što su priznali i tamošnji kolege novinari), dijelom i zbog objektivne kvalitete Lensa koji je u nastavku znao iskoristiti onaj početni „poguranac“. Doduše, na poluvremenu je još uvijek bilo 0:0 i teško je opisati ponos zbog načina na kojem je Varteks parirao Lensu, ali se u nastavku ipak dogodio pad. Već nakon dvije minute Lachor je uzdrmao Krojače, u 59. je Lacourt povisio na 2:0, sedam minuta kasnije već je bilo 3:0. Neven Vukman je zabio u 71. počasni pogodak, a strijelac prvog gola u Varaždinu zabio i zadnji u srazu Lensa i Varteksa, u sudačkoj nadoknadi, za 4:1. Za (pre)visok poraz, ali i ponos, unatoč svemu...

Tako je to eto bilo prije 10 godina. Prije samo 10 godina. Danas nam Varteksa, onog pravog kultnog i više od osam desetljeća starog nema, a „nogometnim bogovima“ igraju se krivi ljudi na krivim mjestima, misleći valjda da se nogomet igra zbog njih. Pa se malo bave pravnim akrobacijama i izmišljene klubove pod „lažnim imenom“ guraju dva ranga više, u teatru apsurda u kojem na jednoj te istoj konferenciji za medije predsjednik još živućega kluba prvim klubom grada proglašava - drugi klub, osnovan u tajnosti prije samo dvije godine. I, zajedno sa svojim suradnicima, ne vidi u tome ništa loše i nemoralno. Što samo dokazuje da je institucija sportskoga kluba i svega što isti znači navijaču i ljubitelju sporta, a što je opisano na gornjim stupcima - potpuna enigma kreatorima tog „novog početka VŽ-nogometa“. Ali to je već neka druga tema, dok nama istinskim ljubiteljima nogometa ostaje – samo nostalgija...

Na dane ponosa i slave nekadašnje perjanice varaždinskog nogometa podsjetite se kroz bogatu fotogaleriju Siniše Sovića.