„Mundobasket 2014“ Dražena Cesara (2): I njemački nogometaši krenu lošije pa...

Odradili smo prve dvije utakmice Svjetskog prvenstva, namučili se u prvoj više od očekivanja, ali dvije su pobjede u džepu i – to je najvažnije. Filipini i Argentina su iza nas, ispred nas je - Senegal...

Počelo je počelo, krenula je borba za samo jednu medalju, finale je rezervirano za SAD i Španjolsku, tako se priča, tako žele domaćini, tako pišu mediji, ali to treba dokazati.

Čeka nas 76 utakmica i po meni čak 8-9 reprezentacija na ovaj ili onaj način konkuriraju za medalju. Sjećam se kad mi je Spahija rekao koja je razlika voditi repku i klub, repka je balon koji treba napuhnuti da drži 45 dana + turnir, a klub traje godinu dana i imaš vremena mijenjati, dograđivati, dopuhavati. Ovdje nemaš.

Sevilla je bila već domaćin Hrvatskoj 2007. godine kada smo tricom Tomasa ušli u drugu rundu u Madrid, neka se ponovi. Malo bih usporedio ovo SP s nogometnim SP u Brazilu, postoje po meni dvije poveznice, otvorili smo ga, i odigrali prvu utakmicu loše, ali što je najbitnije na kraju dobili, a tako to radi i Njemačka u prvom kolu, ne blista, čak izgleda loše, a znamo kako sve završava.

Krenuli smo kako smo i planirali s dvije pobjede, od potajno planiranih pet u grupi, koje bi nam u konačnici donijele 1. mjesto i izbjegavanje Španjolaca u 1/8 finala. Filipini, tamo su igrači pravi celebrityji, tamo se igra košarka niskih igrača (do 186 cm), sada se promijenilo pa lošije rangirani klubovi mogu prvi birati po dva igrača viša od 203 cm, a bolje rangirani iz prošlog prvenstva biraju niže igrače. Zbog te nizine i brzog protoka su ih zvali i ping pong košarkom. Imaju kao i mi zlato sa SP, doduše oni su ga osvojili 1954. u Rio de Janeiru, a mi 1994 u Kanadi.

Jedna interesantna stvar se događa na kraju treninga koja služi za podizanje morala, atmosfere, kada svi bacaju s centra i tko pogodi nosi novac koji je na centru. Moram reći da sam se s tim upoznao i susreo u austrijskom prvoligašu Oberwartu.

Filipinci igraju atipičnu košarku, pomalo divlju, idu u trap u obrani, jer su niski, dobro rotiraju, praše sa svih strana, pogađaju i imaju jednu zvijezdu, NBA centra Blatchea koji igra za milijun dolara.

Hrvatska - Filipini 81:78 (71:71)
Preko 2.000 Filipinaca na tribini, što je i normalno kada ih ima preko 90 milijuna raštrkanih po cijelom svijetu. Dobra obrana, ukradene lopte, tjerali smo suparnika na lošu selekciju šuta i nakon toga trčali kontre, tako smo htjeli, tako je i bilo u prvoj četvrtini i na kraju 23:9.

Velik broj rotacija koje i inače voli raditi izbornik poremetio nam je ritam, pogotovo Šariću koji je od izvanrednog nakon ulaska bio neprepoznatljiv, nije više mogao ući u ritam, još se i trošio na Blacheu. Znali smo da igra 1 na 5, da ide u desno ali opet nam je stavio 28, ali to je individualna kvaliteta, čovjek ima iza sebe 568 utakmica u NBA.

Moramo znati da je Dario u Ciboni cijelu sezonu igrao gotovo cijelu utakmicu i nije naviknuo na rotacije, treba se sad i naviknuti na novonastalu situaciju. Problem je nastao u završnici druge četvrtine kada smo im dozvolili da se vrate u život, da shvate da su živi, tu gubimo prednost, ali ipak smo otišli s +6 na poluvrijeme.

U trećoj četvrtini poučeni lošim reakcijama kod rotacija osam minuta igra ista postava, i to u prvih 5-6 minuta djeluje dobro, svaki radi svoj dio posla, imamo balans unutarnje i vanjske igre, poslije malo padamo u igri, skačemo na finte šuta, skaču nam u napadu, a i napadački Simon pada u ritmu, pa se uvlači i dodatna nervoza.

Ono najgore oni su živjeli do kraja, 2,20 i vodili 69:66 da bi nas tricom iz picka spasio Simon i imali smo zadnji napad za pobjedu, srećom Chan je promašio i ušli smo u produžetak i na kraju s(p)retno dobili.

Osvrnuo bih se na te rotacije. Kad sam Izbornika upitao je li dobro raditi puno rotacija, što ako igrač igra dobro, zašto ga vaditi, jer 10 istih igrača ne postoji, nema ih, to je njegov stil i čuva ih za dalje, što u ovakvom ritmu drži vodu. Mada sjećam se kada mi je rekao negativan primjer rotacija, finale Eurolige Real i Macabi kada je trener Reala nakon par minuta radio rotacije dotad odličnih igrača, razbio im ritam, više nisu mogli ga uhvatit, ubacila se i nervoza i utakmica izgubljena, ulog velik, naslov klupskog prvaka Europe.

Možda malo čudi što je zadnje minute igrao bez prvog playa Ukića, ali filozofija Repeše je da zadnje trenutke igra s obrambenom petorkom, boljim obrambenim igračima, a Lafayette to jest.

Moramo priznati da se nismo nadali takvoj utakmici, da nismo dosad se sretali s takvim suparnikom, s atipičnom ekipom koja „pali“ sa svih strana i pogađa i preko ruke , time unosi nervozu i nije lako igrati protiv takvih. Sjećam se jednog takvog igrača - Muggsy Bogues, koji je izludio tada Dražena Petrovića svojom nizinom i agresivnošću.

Ono što mene bode, je činjenica da naši playevi nisu bili spremni preuzeti odgovornost, loptu u ruke u kritičnim situacijama, već da to radi Simon i dijelom Bogdanović, a to povlači i činjenicu da nam i selekcija ideja u napadu nije bila dobra.

Naživcirali smo se, nismo srećom naletjeli na minu, imamo što smo željeli, imamo dva boda, i - kako kaže Simon - imamo žuti karton, idemo dalje i Argentina će reći koliko vrijedimo, a vrijedimo.

Hrvatska - Argentina 90:85
Zadnji puta igrali smo s njima na OI u Pekingu, gdje se nismo baš dobro proveli, ali danas je to druga priča, jedino Rudež i Ukić su bili u ekipi od današnjih igrača i direktor Prkačin i Repeša. Ipak je danas to drukčija ekipa, starija ali iskusnija, a imaju i naviku pobjeđivanja, a to je opasna navika za suparnike.

Otvaranje iz snova, agresivni u obrani, guramo i vučemo u leđa, izvrsni Simon i radimo 12:2. Nakon time-outa Argentina ide u zonu 2-3, ali na kratko, jer izvrsnim balansom unutarnje i vanjske rješavamo situaciju, a uz to imamo 60 % šut za tricu. Napadački izvrsno, obrambeno malo patimo, ali smo na +8.

U nastavku nastavljamo obrambeno loše, strana pomoći nam ne postoji, a i individualna odgovornost nam je bila na niskoj razini. Radili su nam mini serije, imamo „black-out“ od četiri minute i na krilima Scole i Kampaca (179 cm, novi play Reala) smanjuju na samo -2.

U drugom poluvremenu strana pomoći nam funkcionira, Bogdanović na početku čuva Hermanna pa više zonira i pomaže u obrani. Izlaskom Scole zadnje dvije minute u trećoj četvrtini da uzme zraka, izvrsno smo iskoristili i Tomić preuzima inicijativu, radi malu 4:0 seriju i odlazimo na +12. U zadnjoj su nam se približili na -7, ali to je bilo sve i - zaslužena pobjeda.

Danas napadački odlično i raznovrsno, taktički izvrsno, pogotovo kada smo napadali pikom Scolu koji se odmarao u obrani i bio u low flatu, što smo kažnjavali, defanzivno možemo i moramo bolje, ali to će u narednim utakmicama sjesti na mjesto.

Dobra stvar za razliku od prve utakmice je da smo danas dobili oba playa, Bogdanović i Simon i Šarić standardno dobri, unutarnja linija solidna, Tomić kao dizelaš lagano ulazi u svoj ritam, još čekamo Rudeža.

Sutra na Senegal, na ekipu koja radi 40 minuta, koja ide sa svih pet igrača na ofenzivni skok, a to nam je onda prilika za brze tranzicije.