"Sportska srijeda" Nenada Kovačića: 11 aktera i 111 promatrača

Zamislite da kompanija ima ambiciju izbaciti na tržište tehnološki visoko vrijedan proizvod i potreban joj je kadar za to. Ima na dispoziciji eksperte tog područja, vrhunski školovane stručnjake koji su uz to diplomirali baš na traženoj tehnologiji, a umjesto toga zaposli osobe srednje stručne spreme „obične“ informatičke struke.

Otprilike ovako izgleda varaždinska nogometna scena danas. Otkako je NK Varteks – kasnije NK Varaždin – skliznuo s prvoligaške nogometne karte, sva se krema varaždinskog nogometa rasula u potrazi za boljim (unosnijim) angažmanom. Već sam pisao o preko 60 nogometaša poniknulih u Varteksovoj školi nogometa koji danas kruh zarađuju u desecima prvoligaških klubova na svim krajevima Europe pa i izvan nje, već sam „malo i sam sebi dosadan“ s tektovima u kojima sam isto tako apostrofirao kontinuirani odljev mladih nogometaša u koje se ulaže i koje se stvara u Varaždinu, a oni već s 15-16 odlaze i – dobit donose nekom drugom.

Zašto sad i opet sve ovo pišem? Zato što sam ovih dana (utorak) opet na stadionu Varteksa vidio sličicu iz ove tužne nogometne priče Varaždina. Prijateljsku su nogometnu utakmicu igrali baš taj Varaždin, donedavno Varteks i – „slovenski Varteks“, NK Zavrč. Nisu za slovensku momčad doduše igrala sva desetorica igrača školovana u Varaždinu, Kresinger je sjedio na klupi, Šafarić na tribini... Na toj su tribini bili i Posavec, s dalekog Islanda vratio se Jagačić i sa sobom doveo prijatelja kojem je pokazivao stadion izvana i iznutra i opisivao „kako je to nekad bilo“, na toj je tribini bilo i nekoliko poznatih trenera vezanih uz Varteks, nekadašnjih igrača ili djelatnika toga kluba. A dolje na terenu „11 posljednjih Mohikanaca“ hrvalo se s jačim i favoriziranim gostom, akterom Prve lige Slovenije. Jačim i favoriziranim najvećim dijelom baš zato što ga takvim čine igrači – iz Varaždina.

I opet, zašto (opet) sve ovo pišem? Zato što (opet) pokušavam skrenuti pozornost na činjenicu da Varaždin ima nogometno i općenito sportski – visoko vrijedan proizvod iz uvoda ove priče. Pardon, nema proizvod već ima tehnologiju (klupsku školu nogometa) i ima eksperte struke (deseci razasutih vrhunski školovanih igrača i trenera). Da bi ta baza, taj potencijal, doista bio pretvoren u (opet) vrhunski proizvod, ključno je da taj potencijal vide oni koji trebaju. Grad - da prepozna viziju i stvori strategiju, vjerovnici u aktualnom preoblikovanju – da tu viziju i strategiju prihvate i u nju vjeruju, gospodarstvenici – da je u realizaciji poguraju i u njoj vide svoj izravni, dugoročni interes.

Potrebno je dakle sve najbolje što imamo okupiti, a ne da u gradu imamo „tri Varteksa“, trenere i igrače koji „iz dosade“ dođu pogledati svoju bazu, bazu koja danas još ima samo – 11 aktera, jedva skupljenih da odigraju utakmicu treće lige. Krajnje je vrijeme da se malo po malo počne vraćati i tih „111 promatrača“ iz naslova, krajnje je vrijeme da i svi oni koji su krenuli na drugu stranu, nekim svojim smjerom, shvate da je bolje da ovaj grad ima jedan veliki, a ne tri mala i nogometno nevažna kluba. I da će vrijeme proći, oni eksperti struke naučeno i stvoreno pokloniti nekom drugom, a onda će opet trebati školovati, u daleko težim uvjetima. I trebat će vremena, puno i svakim novim danom sve više. Krajnje je vrijeme da se shvati da u ovoj priči vrijedi ono isto pravilo koje vrijedi kod igrača koji se vraća na teren nakon ozljede – od vremena provedenog van terena potrebno je dvostruko vrijeme za povratak u natjecateljsku formu. Varaždin profi nogomet nema tri godine, za idućih šest mogao bi ga opet imati. Ostane li aktualni „status quo“ još godinu dana, trebat će narednih osam za povratak, mogao bih se okladiti u postojanost ove teze.

Naravno da nitko ne može pucnuti prstima i da će se stvari posložiti. Naravno da čak i u slučaju da se dogodi da strukture koje vode Grad prepoznaju važnost, stvore strategiju i krenu u realizaciju iste, da neće odjednom sve biti idilično. Niti će svi odmah pojuriti natrag. Normalno je i sasvim prihvatljivo da najbolji svoju karijernu sreću i uspjeh pokušaju pronaći na višim, najvišim razinama. Uostalom, i najveći eksperti medicine ne rade u Hrvatskoj već na slavnim švicarskim, njemačkim, američkim klinikama, tamo gdje se njihovo znanje i stručnost plaćaju u veličanstvenim iznosima. Pa ipak, od 100 vrhunskih doktora njih je 90 ipak u hrvatskom zdravstvu, samo najbolji odlaze van. Tako bi trebalo biti i u nogometnom Varaždinu, barem težiti tome da se većina vrati i – stvara nove vrijednosti doma.

Krene li se sada, za šest godina može se stvoriti vrhunski, visoko vrijedan proizvod. S tim da će aktivno i nogometnom puku atraktivno biti i to stvaranje, pohrlit će na tribine čim osjeti da je krenuo put povratka. Zasad još nije krenuo, još se tapka u mjestu, a vrijeme ide. Već sutra trebat će za povratak – duplo više...