„Sportska srijeda“ Nenada Kovačića: Povratak kući

Ovo je priča o jednom 84-godišnjaku. Koji je čitav svoj život posvetio svetom, velikom cilju. Sportskom, ali i cilju većem od sporta. Da bi se konačno, sada, pun životnog iskustva vratio doma. Sretan i ispunjen, jer baš je tim povratkom ostvario svoj cilj.

Lampl, Pongarčić, Schrenk, Ježek, Ferkić, Đurkan, Kocijan, Peršić, Tomašković, Mutak, Cerjan. Ovo je sastav u kojem je zaigrao domaćin, gosti su nastupili u sljedećoj postavi: Goger, Goldoni, Horvat, Morandini, Šram, Jugović, Krizman, Mrazović, Babić, Sorlini, Korica. U odličnoj utakmici kojom je jednako kvalitetno, baš na visini zadatka, „dirigirao“ sudac Suligoj, gosti su slavili rezultatom 1:0. Jedini pogodak postigao je Bruno Goldoni...

Prepoznajete li ovaj sportski izvještaj, vuče li vam na nešto? Iskreno, sumnjam, barem kod čitatelja mlađe generacije. Jer ni ja, koji si – kako bi rekao legendarni Ćiro Blažević – „utvaram, sine, da znam ponešto o sportu“ ne bih na prvu pogodio o čemu se ovdje radi, tko je tu igrao protiv koga, zašto, tko je pobijedio, tko je bio domaćin a tko gost. Već bi prvo „krivo skretanje“ bila asocijacija da se igrala nogometna utakmica, s obzirom na rezultat...

Dakle, nije se igrao nogomet, igrao se rukomet. I igralo se prije pune 84 godine, konkretno 29. svibnja 1930. godine. I igralo se u Varaždinu. Sad vam je vjerojatno već puno jasnije; da, u pitanju je prva, povijesna rukometna utakmica ikad odigrana u Varaždinu, Hrvatskoj, bivšoj Jugoslaviji. „Domaćin“ su bili varaždinski gimnazijalci u dobi 12-13 godina*, učenici petih i šestih razreda, a „gosti“ su bili dvije godine stariji učenici Gimnazije, osmaši. Igralo se na igralištu tadašnjeg VŠK-a (danas SC Sloboda), a sudio je Zvonimir Suligoj, čovjek koji je i jedini i glavni „krivac“ što je ta utakmica odigrana, profesor gimnastike na Državnoj realnoj gimnaziji u Varaždinu.

Gospodin Hrvatski Rukomet je – 84-godišnjak iz uvoda priče. Njegov otac, Nijemac imenom Raffball, rođen je 39 godina ranije, u Braunschweigu u srcu Njemačke (Donja Saska), gradu koji je tada brojio 100 tisuća, a danas broji 249 tisuća stanovnika, smještenom na otprilike pola puta između Hannovera i Magdeburga. Raffball se u svojoj mladosti školovao u Berlinu i Pragu, a naš junak, njegov sin, je začet u Grazu kasnog ljeta 1929. godine (da malo izađemo iz ove slikovite priče, tamo je, u Grazu, prof. Suligoj slučajno za vrijeme jednog posjeta te '29. naletio na knjižicu imenom „Handball für die Jugend“ („Rukomet za omladinu“) i – eto – odlučio sa svojim gimnazijalcima za kraj školske godine prezentirati novu sportsku granu...)

I tako, Gospodin Hrvatski Rukomet, od svojeg je rođenja 1930. godine proživio mnogo lijepih i životno važnih trenutaka. Do četvrte godine svojeg predivnog djetinjstva živio je u Varaždinu, tada je prvi puta upoznao i Zagreb (utakmica varaždinskih i zagrebačkih gimnazijalaca, pobjeda Varaždinaca 14:6), kao šestogodišnjak je posjetio i grad očeve mladosti Berlin (tri utakmice zagrebačkih gimnazijalaca i berlinskih srednjoškolaca, tu je naš junak upisao i prvi međunarodni uspjeh – 13:9 i 9:8 za Zagrepčane, jednom 9:9). Kada je imao devet godina, Gospodin Hrvatski Rukomet je upoznao i Bjelovar, grad koji će mu kasnije donijeti jako puno lijepih trenutaka, između ostalog i klupske titule najboljeg u Europi 1972. godine i dva finala, 10 godina ranije i godinu kasnije. U međuvremenu, možda je najvažniji životni trenutak G.H.R.-a onaj kada je sazrio, odrastao. Imao je 20 godina, naime te je 1950. godine postao onakvim kakvim ga poznajemo i danas (s velikog terena i 11 igrača na terenu preselio na mali teren i sedam igrača).

U odrasloj dobi je Gospodin Hrvatski Rukomet ostvario mnoge životne uspjehe. Bio je klupski prvak Europe 1972. godine (spomenuti Partizan Bjelovar), 1992. i 1993. godine (Zagreb), upisao i sedam finala (četiri puta Zagreb, dva puta Partizan Bjelovar, jednom Medveščak), slavio je osvojeni Kup EHF-a 2000. godine (Metković), dodao i jedno finale (Metković godinu kasnije) i dva polufinala (Zadar Gortan 1996. i Split Brodomerkur 1998.). Kad je pak predstavljao čitavu svoju državu i naciju, Gospodin Hrvatski Rukomet je bio toliko ponosan i dobar da su ga prijatelji od milja nazvali „Pakleni“, a on je uzvraćao na najbolji mogući način, poklanjajući olimpijska zlata (Atlanta 1996., Atena 2004.), naslov najboljeg na svijetu (Portugal 2003.), tri mediteranska zlata, tri juniorska zlata (SP Tunis 2009, EP Estonija 2006. i Crna Gora 2010.), još 17 srebrnih i 8 brončanih medalja na velikim natjecanjima...

Gospodin Hrvatski Rukomet, rođeni Varaždinac, samo je povremeno otkako je odrastao navraćao kući. Podario je i svojima neke lijepe trenutke, nije da nije, recimo prije nepunih 20 godina kad je Varteks Tivar igrao četvrtfinale Kupa gradova protiv njemačkog Niederwürzbacha ili zadnji put 2002. godine kad je ŽRK Koka igrala četvrtfinale Kupa pobjednica kupova.

Ali danas, danas se junak naše priče odlučio – vratiti doma. Na dulje vrijeme, neki šapću – za stalno. Na put je krenuo prošle godine, a nedavno je poklonio svojem predstavniku u rodnom gradu čak i godinu svojeg rođenja u vidu dodatka imenu. I to je, kažu neki, možda znak. Znak da kani ostati dugo. Ove će subote, pod tim imenom – GRK Varaždin 1930 – i na svoje novo europsko predstavljanje. Prvo pod tim imenom u ovom, uz Ligu prvaka najjačem natjecanju, prvo u tom Kupu EHF-a u svojem Varaždinu uopće. Ne, nitko ne mašta da će u rodnom gradu ponoviti uspjehe koje je pisao u Metkoviću, Splitu ili Zadru, ne još sigurno u ovom trenutku. Nije još, kažu, spreman, a i želi da – kad se to dogodi – bude baš onako, pravo, na najvišem nivou, pred svih pet tisuća popunjenih sjedalica u onom novom prekrasnom sportskom zdanju, na svojoj Dravi.

Gospodin Hrvatski Rukomet iduće će godine, 29. svibnja, proslaviti svoj jubilarni, 85. rođendan. Budući da baš taj isti dan slavim i ja svoj rođendan – citirat ću opet Ćiru Blaževića – utvaram si da mu imam pravo prvi izreći rođendansku želju. Znam da bi najsretniji bio da rođendan proslavi doma, u svojem Varaždinu i da na poklon dobije tortu na kojoj će pisati „Sretan 85. rođendan“ i u potpisu – SEHA liga. Značilo bi to da će pod stare dane, a još uvijek tako pun života i vitalan, u svojem gradu na Dravi uživati u još puno, puno europskih utakmica. Gospodin Hrvatski Rukomet zaslužio je da ih igra – doma...

*05.09.2014. Ispravak povijesnog podatka na intervenciju uvaženoga kolege novinara, gosp. Borisa Ratkovića: Prvu, povijesnu utakmicu igrali su gimnazijalci u dobi 16-17, odnosno 19 godina (u to vrijeme Pučka je škola trajala četiri godine, nakon toga se kretalo u Gimnaziju... Hvala g. Ratkoviću.)