"Sportska srijeda" Nenada Kovačića: Rog i Cvek kao putokaz

Igrati za matični klub do prave prilike ili pobjeći što prije trbuhom za kruhom? Trenirati „na suho“ i čekati angažman ili - igrati? Razmišljati (samo) o sebi ili – možda nešto i vratiti?

Marko Rog sa svojim je novim klubom, RNK Splitom, otputovao u Torino na uzvratni susret završne faze kvalifikacija za veliku Europa ligu. Za natjecanje koje je, čisto za primjer, HNK Rijeci prošle sezone donijelo vrtoglavih 1,8 milijuna eura u klupsku blagajnu ili prevedeno – dva prvoligaška budžeta, dvije godine mirnog rada. Marko Rog sutra će se sa svojim suigračima boriti za senzacionalni plasman u natjecanje koje već samim plasmanom klubu jamči (minimalno) 10 milijuna kuna prihoda. Ne računajući marketinška i TV prava...

Spomenuti 19-godišnji veznjak je 31. svibnja ove godine odigrao posljednju utakmicu za klub u kojem je postao nogometašom, NK Varaždin. Dakle, prije samo 88 dana Rog je još igrao treću ligu, danas je – niti tri mjeseca kasnije – novopečena zvijezda europskog Splita, jedan od nositelja igre kluba koji već nekoliko godina stanuje u gornjem domu hrvatskog prvoligaškog nogometa, kontinuirano izlazi na europsku scenu, svake sezone je i sve uspješniji na tom putu.

Slična je ovoljetna nogometna priča i njegovog vršnjaka Lovra Cveka. Još jedan široj nogometnoj publici nepoznat igrač preselio je iz (danas) trećeligaškog Varaždina u prvoligaški klub, ali u susjednoj Sloveniji. Cvek je standardni prvotimac Zavrča, trenutačno četvrtoplasirane momčadi Prve lige Slovenije (s istim brojem bodova kao i drugo Celje), od sedam službenih utakmica Cvek ih je odigrao – sedam! I to u prosjeku s – okruglih 80 minuta igre po utakmici!

Koja je poanta? Poanta je da NK Varaždin, unatoč tome što je danas u velikim financijskim problemima, organizacijskim problemima i problemima vođenja, još uvijek na nogometnoj karti igra – važnu ulogu. Varaždin je sredina u koju pogled upiru i nogometni akteri s više razine scene (treneri, igrači, klupski dužnosnici), ali i - nogometni menadžeri. Htio to netko priznati ili ne, NK Varaždin je realno i dalje najpoznatiji klub sjeverozapadne Hrvatske, što između ostalog dokazuju i ovoljetni transferi; Rog je preselio u Split, Cvek u Zavrč, Petrović je bio na probi u Italiji... Za usporedbu, prvoligaški Slaven Belupo trasirao je put jedino Dariju Čanađiji u Rijeku, igraču koji je opet – slučajno ili ne – dio nogometnog školovanja odradio u Varteksu. Treći klub s prvoligaškim stažom u ovoj regiji, NK Međimurje – nije „izbacilo“ nikog na profi scenu.

S razlogom se stoga postavlja pitanje biraju li dobro mladi nogometaši koji „za par eura“ napuštaju matičnu sredinu. Jedno je odlazak u veliki (veći) klub, u kojem se rješava egzistencija ili bar čini pravi korak na tom putu, drugo je ostanak na istom ili čak prelazak na lošije. Naime, u najvažnijim godinama igračkog razvoja od onog „tko da više“ daleko su važniji neki drugi detalji. I činjenice. Prva, da dolaziš u momčad u kojoj si „stranac“, pri čemu dakako ne mislim na regionalnu pripadnost nego na činjenicu da tu više nisi sa svojim dečkima s kojima se znaš u dušu jer godinama igrate zajedno. Druga, da je pitanje hoće li novi trener imati "razumijevanja" za tvoje propuste i realne igračke mane koje itekako postoje i sasvim su normalne kod mladog igrača, neizbježna su faza nogometnog odrastanja. Hoće li zažmiriti na njih kao što je to činio trener koji te znao u dušu jer te pratio godinama? Ili će te novi trener gledati jednako, kao i svakog drugog igrača?

U redu, neki su igrači zaista bili prisiljeni otići „trbuhom za kruhom“, neki doista imaju čak i primanja veća nego njihovi kolege u Prvoj HNL. Varaždin im, pogotovo danas, to ne može ponuditi. S druge je strane međutim činjenica da su takvom odlukom vrlo vjerojatno „potpisali“ ispadanje iz epicentra, možda čak i zaključali nogometne ambicije za sva vremena, jer je zaista iluzorno očekivati da će te netko primijetiti u petoj ili šestoj ligi, u nekom realno anonimnom klubu. S druge pak strane, primjeri Roga i Cveka jasan su pokazatelj kako jedan jedini transfer može nadoknaditi sve uloženo; istina je, dečki nisu imali 1.000 ili 1.500 eura mjesečnih primanja prošle sezone, međutim danas se natječu za ozbiljan novac i, najvažnije, u žiži su zbivanja, s dobrim izgledima da svaki njihov sljedeći nogometni korak bude na – još bolje.

Rogu i Cveku mogli bismo dodati još bolji – primjer Josipa Brezovca. Današnji kapetan Rijeke, dakle Rijeke koja je aktualni osvajač Kupa i Superkupa i koja je bila najugodnije iznenađenje protekle europske sezone, a i ovog je tjedna u lovu na nove UEFA-ine milijune, prošao je taj zaobilazni nogometni put. Nije uspio „iz prve“, igrao je po nižim hrvatskim i austrijskim ligama, ali se vratio u pravom trenutku, ostvario transfer u Dinamo, danas nosi kapetansku traku. I vrijedi po Transfermarktu 6,5 milijuna kuna. Rijeci vjerojatno i više.

Varaždin dakle novac nema, danas ga nema, ali ima – sve ostalo. Ima prije svega rejting, još uvijek, ima infrastrukturu, ima trenere. I veze. Uvijek i svugdje – najvažnije. O tome bi trebali razmišljati mladi igrači, o tome bi možda trebali razmisliti i roditelji kad odluče da svoju djecu neće pustiti na put jer im „nisu plaćeni putni troškovi“. Možda bi trebali i razmisliti što je klub njihovoj djeci omogućio dosad i što im sve, eventualno, može omogućiti u budućnosti. Dovoljno je, opet za primjer, pogledati poznata imena nogometnog života Varaždina. Bi li, primjerice, Branko Ivanković imao u svojem portfelju trenerske i izborničke uloge u međunarodnom klupskom i reprezentativnom nogometu, bi li ikad bio trener Dinama ili vodio Iran na Svjetsko prvenstvo da nije bilo Varteksa? Možda, ali realno – teško. Bi li Tomislav Vrbnjak preko hrvatske reprezentacije dogurao do Milana i rada s najboljim vrstama Ukrajine i Italije da nije bilo Varteksa? Možda, ali – teško. Bi li Samir Toplak bio reprezentativac, igrao u bundesligašu Bochumu, danas radio kao trener s prvoligaškim stažom da nije bilo Varteksa? Teško. Mogli bi nabrajati do jutra, dok ne bi došli do već spomenutih Brezovca, Roga, Cveka... Bez Varteksa ili Varaždina, kako kome odgovara, teško bi bili ono što danas jesu.

Ponekad je stoga važno pogledati obje strane, dobro razmisliti što ti je netko omogućio pa onda tu i tamo nešto i pregristi. Poruka je to, opet možda, i svima onima koji danas nemaju angažman, ali im je (valjda) „ispod časti“ obući trećeligaški varaždinski dres. Kao da time išta gube. Je li bolje trenirati „na suho“ ili – igrati, imati natjecateljski kontinuitet? Da, Varaždin danas nema novac, možda ga više nikad ni neće imati. Ali je taj Varaždin mnogima jako puno dao, a možda će i - opet moći dati. Ne samo financijski. Možda je to prilika za novi uzlet, kluba, ali i – svakog od njih pojedinačno. Možda.