"Sportska srijeda" Nenada Kovačića: Varaždin voli!

Iako je današnji vrhunski sport u Varaždinu na granama nižim nego ikad, a Varaždinci uglavnom šute pa se javlja dojam kako je svima svejedno, svaki iole važniji sportski događaj u gradu pokazuje koliko Varaždin voli pravi, vrhunski sport. I koliko ga – zaslužuje!

Bio sam prije deset dana u francuskom Nantesu, izvještavao s rukometne utakmice europskoga Kupa EHF-a između domaćeg HBC Nantesa i našega GRK Varaždina 1930. Precizni francuski sportski izvjestitelji ponosno su me informirali da utakmicu gleda točno 4.508 gledatelja. Koji sat ranije, u najavi utakmice, i velika sportska faca tog Nantesa, slovenski rukometni vratar Gorazd Škof, „prišapnuo“ mi je da žitelji Nantesa itekako vole rukomet i sport općenito te da će na utakmicu sigurno doći više od četiri tisuće ljudi. Što je meni zvučalo fantastično, takav auditorij na jednoj rukometnoj utakmici. I varaždinski predstavnik sudionik iste.

U subotu je u Areni uz Dravu uzvrat ovih istih protivnika u Kupu EHF-a gledalo – 1.900 ljudi. Da čovjek ne zna brojku iz Francuske uskliknuo bi odmah „Sjajno!“, ovako to baš nije tako „vau“, pogotovo ako tezu postavlja neko „prosječno varaždinsko gunđalo“, sveprisutno i tako tipično za društveni i javni život Varaždina danas. Ali, ako ćemo realno...

Znate li koliko Nantes ima stanovnika? Sam grad – 283 tisuće. Dakle, na rukometnu utakmicu otišlo je 1,6 % građana Nantesa. Varaždin je brojem stanovnika „samo“ osam puta manji, a rukometni spektakl u Areni gledalo je svega dva i nešto puta manje ljudi nego u Nantesu. Zapravo, u postotku spram broja stanovnika – čak je 5,4 % žitelja Varaždina bilo na istoj. Gledajući ovako – 3,5 puta više nego u Nantesu.

Znate li što bi dao Mamićev Dinamo za 1.900 ljudi na Maksimiru? Ili „sportska sestra“ Lokomotiva? Prvoligaši u „nešto“ popularnijem sportu od rukometa i usto u gotovo milijunskom Zagrebu. Ili, znate li možda koji varaždinski javni događaj – osim proslavljenog Špancirfesta - koji je u posljednjih pet ili 10 godina na jedno mjesto doveo 1.900 ljudi?

Sreo sam neki dan prijatelja, uspješnog varaždinskog poduzetnika koji usto „ponešto koketira“ i s gradskom političkom scenom pa mi je spomenuo kako se u određenim krugovima sve glasnije može čuti teza kako je „možda i najbolje da NK Varaždin ode u stečaj, banka si uzme stadion i Grad prišpara dva milijuna kuna godišnje“. Bit će, kao, za novi dječji vrtić pa će građani imati više koristi. Kad čujem takve postavke stvari – pa nek je u njima i samo 1 % istine – u sekundi „poludim“. Prvo, tko je taj koji može i smije tako olako odreći se nečeg što je stvarano više od osam desetljeća, gledajući i s društveno korisne i s materijalne strane? Drugo, svima je jasno da famozni dodatni vrtić ne bi nikad bio izgrađen, barem ne s tim novcima. Treće, stvarno ću uvijek dići ruku za vrtić više, imam uostalom i dijete vrtićke dobi i itekako samo osjetljiv na tu tematiku, ali na temelju kojih to empirijskih pokazatelja, na temelju kojih podataka, je jedan vrtić više (ponavljam, uvijek potreban) vrijedniji, društveno korisniji, od sportskog hrama na kojem se također svakodnevno razvija i u sportskom duhu izgrađuje 300-tinjak varaždinske djece?

Sve u svemu, nadam se da posljednje spomenuto zaista nije više od – lošeg trača. Jer, nastavno na sve gore navedeno što se lijepog dogodilo rukometu u protekla dva tjedna, a u tom se klubu kunu da je to tek početak jedne lijepe i trajne varaždinske sportske priče, kristalno je jasno da Varaždin vrhunski sport nasušno treba. I da ga istinski voli. Desetljećima je ovaj grad bio tako živ baš i upravo zbog sporta i nije baš slučajno da se zadnjih godina „umrtvio“ baš nekako paralelno s tim da se „uspavala“ i vrhunska sportska scena. Zaista sam uvjerenja da se tek – uspavala, jer rukomet je pokazao koliko je za buđenje potrebno malo.