Šarlijeva sjećanja: Varaždinska kulturna scena 70-ih godina prošlog vijeka

Dragutin Novakovi? - Šarli jedan je u nizu velikih glazbenika koje je grad Varaždin podario svijetu.  U blistavoj karijeri koja traje ve? više od ?etiri desetlje?a Šarli je napisao, komponirao i izveo tisu?e pjesama. Neke od tih pjesama predstavljaju najviša ostvarenja u oblasti šansone, kazališne i popularne glazbe. Osim kao kantautor Šarli se iskazao i kao satiri?ar, radijski voditelj i slikar ?iji  portreti i grafike varaždinskih veduta krase zidove mnogih ku?a.

Razgovarali smo sa Šarlijem o danima kada je bio još mladi ali i istaknuti sudionik varaždinskog kulturnog života 70-tih godina prošloga stolje?a.

Kako je nekad bilo

Ne bi htel upasti u klasi?ne žalopojke u stilu kak je nekad bilo bolje nego sad - zapo?eo je svoju pri?u Šarli - ali u pitanju odnosa naspram kulture posebno poezije i šansone, stvari su stajale puno bolje prije 30 – 40 godina.  Puno je lakše bilo organizirati koncert ili recital. Lokalne vlasti u pravilu su financirale organizaciju koncerata, razglas i plakate. Svaki mjesec imal sam nekoliko solo koncerata, ne samo u gradu i okolici, ve? i po cijeloj bivšoj državi.  Umjetnici poput mene su bili prihva?eni. Imali smo svoju publiku i pune dvorane. I danas ja napunim dvoranu, ali rijetko koncertiram, a prosje?na starost publike je iznad ?etrdeset. 

Nitko nas tada nije gnjavio s pitanjima jesmo li ?lanovi partije, što je uglavnom bio preduvjet za uspjeh u karijeri. Istinabog, neki od tih partijskih šefova nisu nas voljeli zbog dugih lasi koje smo nosili. Koncem 60–ih i po?etkom 70–ih nije nas bilo puno koji smo se to usudili.  Umjetni?ki nastrojeni omladinci sastajali su se u negdašnjoj Operi na Korzu i u kazalištu koje je tada bilo žarište kulture u Varaždinu.

Ars longa, vita brevis

Negdje mislim 1969. osnovana je kultna dramska družina Ars longa, vita brevis. Osnovali su je tadašnji varaždinski studenti Akademije Zlatko Vitez, Slavko Brankov – Cigo, uz veliku podršku Petra Ve?eka koji je tada radio kao asistent na režiji kod Koste Spaji?a. 

Družina je izvodila pjesni?ke recitale, predstave i perfomanse, a osim kazalištaraca pridružili su joj se i slikari poput Merkaša, Opa?i?a i Švaljeka, pjesnika Župani?a i drugih. Zahvaljuju?i susretljivosti tadašnjega ravnatelja Vida Fijana imali smo na raspolaganju kazališni prostor, scenografiju i kostomografiju. Ravnatelj je osobno dolazio na naše programe i uživao u njima.  Osim u kazališnom podrumu, danas sceni Rogoz, nastupali smo i u dvorani za komorne koncerte na najgornjem katu ( danas se nažalost koristi samo za gluma?ke probe), a neke recitale održavali smo i u foajeu ili ?ak i na stubama.  Premijera kultne predstave Pisma iz Vijetnama  održala se na glavnoj sceni. Izazvala je snažne emocije i reakcije jer se bazirala na pismima koja su ku?ama slali i vijetnamski i ameri?ki vojnici. Bila je to prava pacifisti?ka  predstava u duhu antiratnih prosvjeda koji su tada potresali Ameriku i Europu.

Milicija slušala poeziju

Glazbeni recitali bili su tada omiljeni oblik omladinske kulturne produkcije. Pratio sam gitarom Slavka Brankova,  Darka ?urdu i druge dramske umjetnike dok su recitirali Ujevi?a i ostale velike pjesnike, a i sâm sam  pjevao pjesme poznatih pjesnika na mnogim mjestima poput omladinskih klubova, tvorni?kih hala i na otvorenom prostoru.

Sje?am se krasnog koncerta pred kulom stražarnicom na Starome gradu. Koncert se produžio do dugo u no?, sve je bilo puno ljudi pa je netko dozvao miliciju. Danas bi nas vjerojatno sve pohapsili jer smo bili nastupali bez dozvole, no ovi su de?ki ostali odslušati par pjesama i onda su otišli i nisu nas više ometali. U samom Varažinu nastupio sam preko stotinu puta najviše u kazalištu, na glazbenoj školi i u gimnaziji u klubu V.3.

Istina je da su mladi bili zainteresiraniji za poeziju, za angažiranu politiku i za dobru glazbu. Bilo je ?udo ne?uveno ako bi se otkrilo da je netko od gradske omladine slušao kuruzu.  U gradu je bilo pet mjesta za plesnjak u kojima se plesalo na rok glazbu. Dvorana Doma željezni?ara ugoš?avala je poznate rok grupe iz cijele bivše Juge.

Tih godina najintenzivnije sam sura?ivao s Marijanom Varja?i?em, današnjim  tajnikom i urednikom u HNK Varaždin. On je bio tekstopisac , a ja sam skladao i izvodio pjesme.  Družili smo se vrlo intenzivno. Znali bi se zatvoriti na pet dana u garažu i tu bi igrali šah, cugali i stvarali pjesme. Kad bi se napokon vratili u svijet imali smo 5-6 novih stvari koje smo imali gdje i komu izvesti. Ne kao danas kada svaki koncert  trebaš platiti, a nemaš otkud.

Šarli nas je po?astio i svojim songom "Ruke gore". Pjesma je iz 2000. godine, a u njoj do izraža dolazi sva njegova kreativnost i uvijek je aktualna, kao i Šarlijeva umjetnost - bezvremenska.

>> Dragutin Novakovi? Šarli - Ruke gore