Ministarstvo sporta ili kako je miništar Zeljko škrož prosvikao

Ispalo je na kraju tako da se najveća frka otkako je formirana nova Vlada digla oko naziva jednog ministarstva. Jest da je bilo i zgodnijih prilika za diskusiju i galamu, ali, evo, nekako se namjestilo da baš ništa - ni Linićevo povećanje poreza, ni Čačićevo preodgajanje novinara, ni oni stupidni i promašeni spotovi o referendumu za ulazak u Uniju, ni Milanovićevo posthumno titranje Francekovih jaja - nije toliko uzbudilo javnost kao Jovanovićeva najava da će se Ministarstvo obrazovanja, znanosti i športa preimenovati u Ministarstvo obrazovanja, znanosti i sporta.

Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, na čelu s Dunjom Brozović Rončević, široj javnosti poznatijoj po falsificiranju vlastite biografije, promptno je reagirao otvorenim pismom tražeći od novoga premijera vraćanje staroga naziva. Kojekakvi stručnjaci i nestručnjaci, lingvisti i sociolozi, fenomenolozi i nacionalistički pizdeki zbrojili su redove, stavili glave na kup, štono se reče, i ustali u obranu milog i svetog nam športa. Ukratko, kuka i motika nadigla se na ministra Jovanovića koji se, eto, drznuo malčice modificirati ime resora kojim bi trebao ravnati iduće četiri godine.

Neupućen netko s pravom bi se mogao zapitati otkud sad, pobogu, sva ta silna cika i vriska oko jedne jebene kvačice? I zašto bulumenta kojekakvih kvazistručnjaka smatra da je miništar Zeljko posandrcao kad mijenja ime ministarstva? A čitava stvar zapravo je toliko jednostavna da jednostavnijom ne može biti.

Ne radi se tu, jasna stvar, o tome da je šport stara autohtona hrvatska riječ. Ne radi se, vjerujte mi, uopće o tome iz kojeg se jezika neka riječ infiltrirala u hrvatski jezik. Kao što se ne radi ni o tome da su u hrvatskome jeziku, kao na nekakvoj orwellovskoj jezičnoj farmi, sve riječi ispravne, ali su neke ipak ispravnije, kako nam to ovih dana tumači gospođa Brozović.

U ovome slučaju radi se samo o tome da riječ sport upotrebljavaju Srbi. A budući da mi nismo Srbi i da nemamo ništa zajedničkoga s tom prekodrinskom bagrom onda ne bi bilo zgodno da koristimo iste riječi. Znate kakav je svijet, zlobnici bi još mogli pomisliti da govorimo istim jezikom. Upravo zato treba inzistirati na blentavoj i neprirodnoj varijanti – šport. A to inzistiranje već je polučilo pozitivne rezultate, pogotovo u sportu, pa su tako Barcelonini halfovi Pique i Puyol odjednom postali štoperi, a voditelj uvodne emisije Lige prvaka Štjepan Balog.

Jezični hrvatsko-srpski rat započeo je, naravno, još devedesetih godina. Verbalne akrobacije ponekad su bile ubojitije od granata i gelera, pardon, zrnača i rasprsnica. U želji da hrvatski jezik učine što različitijim od srpskog, domaći su stručnjaci smišljali kojekakve vratolomije. Odnosno – jezikolomije. Antologija suvremene gluposti prepuna je takvih bljuvotina.

Vice Vukojević tako je zahtijevao kaznu zatvora za svaku odgovornu osobu u krugovalnoj ili dalekovidničkoj postaji u kojoj se rabi nehrvatski “međunarodno-hrvatski” jezik, a Mario Mihaljević tražio simultanog prevoditelja u Saboru kada bi se za riječ javio Milan Đukić.

Pomahnitali Mladen Schwartz još je prije petnaest godina apelirao da se iz upotrebe izbaci englesko-srpska varijanta – sport, dok se Nedeljko Mihanović trudio objasniti razliku između tvornice umjetnih gnojiva i fabrike veštačkih đubriva.

Svojom kreativnošću častio nas je i neponovljivi Stjepan Babić: “U pisanju rječnika u Hrvatskome pravopisu zapao me težak dio, slovo dž. Prva je riječ bila džambo. Tu je bilo lako, džambo služi kao pridjev i lijepo dam zamjene: golem, velik, divovski, mamutski. A onda je došao džambodžet. Što ću sad? Moje hrvatsko srce nije mi dopustilo da ostanem mrtav hladan. Napregnem mozak i pred oči mi skoči mamutnjak.”

Pa onda Zorislav Šojat, inače asistent na Filozofskom fakultetu: “Ako kažu: Instalirao sam za svoj monitor novu wordprocessing aplikaciju, i ako to provedu na hrvatski pa kažu: Ustrojio sam za svoj predočnik novi prirednik orječjah, ljudi misle da ih nitko neće razumjeti.”

Kad se svega sjeti, čovjeku nekako dođe da od jada zagrize cijev samokresa i pritisne okidač.

Jezični boj nastavio se, dakako, i u novom mileniju. Pa se, recimo, prije pet, šest godina rasplamsala zgodna polemika o tome hoće li se neću pisati ne ću ili neću. I tada su se vodile rovovske bitke, organizirale posebne emisije, Hloverka je cupkala po studiju smirujući goste na rubu fizičkog sukoba, a sve dvojbe oko toga razriješio je poznati lingvist Ivo Sanader ustvrdivši da će on i dalje pisati sastavljeno, dakle – neću.

Još veća frka nastala je prije dvije godine kada je Snježana Kordić, briljantna hrvatska znanstvenica, u svojoj knjizi Jezik i nacionalizam, ustvrdila da Hrvati i Srbi govore istim, iako ne jedinstvenim, jezikom. Hrvoje Hitrec podnio je tada kaznenu prijavu protiv ministra Biškupića i Čedomira Višnjića, ravnatelja Uprave za knjigu, zato što su “propuštanjem dužnoga nadzora nesavjesno postupili u obavljanju službe, dopustivši da Ministarstvo kulture neosnovano, protuzakonito i protuustavno sufinancira knjigu Snježane Kordić”, a osječka profesorica Sanda Ham danima nas je uvjeravala da se Hrvati i Srbi zapravo uopće ne razumiju.

I ne bih ja sad htio ispasti nekakav provokator, ili kako se to lijepo hrvatski kaže – izsmjehivač, ali meni se ta tvrdnja o međusobnom nerazumijevanju čini poprilično smiješnom, da budem jako blag. Štoviše, usudio bih se reći da se malo tko tako savršeno razumije kao što se razumiju hrvatski i srpski nacionalisti i kojekave druge barabe, s ove i s one strane.

Autor: Branko Detelj

Vezane kolumne

>> Tako je govorila Jadranka Kosor
>> Čačić - potpredsjednik Vlade ili novinski urednik
>> Kako je Zoran Milanović zabunom postao premijer
>> Kako me izigrao Luka Špac
>> Cigani marš van
>> Demokracija podrazumijeva odgovornost
>> Danse Macabre - pukovniku nema tko da piše
>> Tri priče o popovima, lopovima i partijcima
>>Vrijeme prostaka i protuha
>>Jugoslavija ante portas