Homo democroaticus: Ako nemamo koze, moramo li biti volovi?

Nikada se u ljudskoj povijesti, još otkako je Martin Luther 31. listopada 1517. (čak se i vremenski poklapa s ranostudenim hrvatskim izborima) zakucao svojih 95 teza na crkvena vrata i započeo s najvećim reformističkim pokretom, nije čulo toliko reformskih glasova, pokliča, zahtjeva i obećanja kao u postizbornoj hrvatskoj jeseni, upravo ovih dana. Samo čekamo ruku koja će čekićem prva na vrata Markove crkve između Sabora i Banskih dvora pribiti svoje reformske teze.

Dovoljno je samo pregledati portale, prolistati novine ili usputno pogledati kakvu informativnu emisiju i odmah će se istaknuto pojaviti čarobna riječ reforma, pa stoga nije čudo da je kako politička tako i ona šutljiva javnost recipijenta društvenih poruka zatrpana već dva tjedna raspravama o reformama. Kako je duhovito primijetila neka domaćica: kad otvorim svoj frižider zove me na reformu jer je gotovo prazan. Politička elita nastoji, kako dolikuje, s povijesnom ozbiljnošću pregovarati ali samo pod agendom reformi (što ih najviše zagovara i kao pregovorne uvjete diktira MOST); analitičari se pak političkih zbivanja pretvaraju u babe gatare političkoga dovijanja što zapravo uopće jesu ili bi trebale biti reforme; znanstvena se zajednica već uprla dokazati kako su reforme nužne; mediji špekuliraju i grade tiraže na najsvježijim vijestima o svakom reformskom koraku (nekada su paparazzi postavljali sačekuše za osramoćene ljubavnike, danas vrebaju skriveni iza vrtnoga grmlja premijere i političke saveznike).

Atmosfera kolektivne histerije obično je simboličko prevladavanje unutarnjih tjeskoba društva: pojednostavljeno, kada se toliko trubi o reformama, izliže se magičnost te riječi, ona prestaje biti čarobna i postaje ogoljenom, od simbola postaje simptom. Primjerice, svi trube o reformi preskupe države, prije svega, na lokalnoj razini, međutim, nismo čuli ništa nova ili pametna oko toga, dapače, luta se, gotovo kao na stočnom sajmu licitira: „ja bih ukinuo sve županije“, „mi bismo ostavili nekoliko regija“, „ne treba ukidati županije, smanjimo broj općina“, „nije sporna lokalna samouprava nego preskupa državna administracija“ itd. Štogod mislili, ustrojstvo države je jedno od ključnih pitanja učinkovitih javnih službi, te bismo ponajprije oko toga trebali izbjegavati nadmudrivanje na vašaru taštine.

Kilavi karakteri – jalove reforme, tako bi se moglo parafrazirati dobro poznatu narodsku mudrost: svaki ozbiljniji zahvat u društvu traži prije svega odlučne i dosljedne osobnosti. Takvih, na žalost, ne bi na hrvatskoj javnoj sceni pronašao ni mentalist iz istoimene serije, pa je stoga svaki reformski poklič više krik i uzdah nego apelativni i agogički poziv. Uzmemo li, usto, da su, po našoj staroj hrvatskoj navadi, svi nakon izbora proglasili izbornu pobjedu prije nego li je uopće izborno povjerenstvo stiglo do mikrofona, jasno je da će prebrojavanje glasova hrvatskih građana postati prekrojavanje stranačkih kaputa, bolje rečeno prikrpavanje zastupnika Milanoviću ili Karamarku. Svako pak prikrpavanje ide po onoj biblijskoj: ne prišiva se stara zakrpa na novo odijelo ni nova zakrpa na staro odijelo. Općenito, vrijedi pritom fizikalna zakonitost – što će se više energije utrošiti na prekrojavanje, to će biti manje snage i odlučnosti za reforme.

Osobito se to odnosi na političku kartu varaždinskoga kraja, jer su i kod nas gotovo svi klicali od postizbornoga zadovoljstva, čak i kad su im se želuci grčili od razočaranja. Kao samorazumljivo se prenosi vijest da nikada varaždinski kraj nije imao toliko zastupnika. No, danas čak i uvjereni marksisti više ne vjeruju u dijalektičku glupost da kvantiteta prelazi u kvalitetu, odnosno da broj jedinica nečega govori o kakvoći i vrijednosti sustava. Sama činjenica da, primjerice, HNS sada ima četiri zastupnika sa sjevera Hrvatske ne samo da ne podiže nego umanjuje reformski kapacitet te ekipice. Zamislite, primjerice, da se koalicija koju od milja Zagorci zovu Nerasti, dogovori s MOST-om o ukidanju županija, nisam siguran ne bi li Međimurci maznuli Slovencima bodljikavu zicu i premjestili ju na pravi most – na Dravu. Stoga od tih naših vrlih četiri zastupnika sjevera ne možemo očekivati baš ništa, što nam upečatljivo potvrđuje i činjenica da se o tijeku reformskih pregovora nisu ni oglasili. Nisu još, naime, otišli predsjedni(ci)ku stranke – po svoje mišljenje. Imaju oni, doduše, i svoje privatno mišljenje, ali se još nisu s njime složili.

Bilo kako bilo, obistinilo se ono što sam i najavio davno prije izbora, pa se može reći da sam jedini politički analitičar koji je pogodio ishod – svi su popušili – HDZ zato što SDP nije izgubio, SDP zato što nije pobjedio HDZ barem relativnom većinom. Prividno, MOST se digao, ali će njihov reformski dah biti brzo ugušen stranačkim kombinatorikama. No, u svojoj analizi pogodio sam ovo: definitivni pobjednik ovih izbora je IDS. Ti dečki prvo znaju što žele i, drugo, ne manje bitno, znaju artikulirati svoje interese na ubitačno precizan način dok naši preplašeni mišeki i zečevi (jer Štromar je kao zec trčao izbornu utrku da bi prepustio mjesto drugima) cijuču i mrmljaju do trena kada će se oglasiti njegova sveta nepogrešivost Milanović. IDS je rekao jasno da želi veću autonomiju Istre, što je, jasno, samo šareni pak papir za poklončić koji je u nj umotan – novi krediti za prometnice, novac za infrastrukturu, preraspodjela društvenoga dohotka u korist lokalnih zajednica, izgradnja javnih i društvenih namjena, pa čak i preseljenje nekih državnih institucija. Sjeverna Hrvatska, s druge strane, niti je što do sada uspjela ishoditi i postići sa središnjom vlašću (sjetimo se samo propalih projekata tipa izgradnja nove kirurgije), niti je tijekom cijele kampanje bilo što suvislo zatražila. U pregovorima nitko još nije uvjerljivo i odlučno postavio na stol naše zahtjeve a jednom kada se vlast bude ustrojila bit će gotovo nemoguće udovoljiti i onome što je jasno zatraženo kamoli onome što se nije nikada glasno i ultimativno zahtijevalo. Tako ćemo ponovno biti zadnja rupa na ionako kao cjedilo izbušenoj hrvatskoj svirali, i to upravo kraj koji gospodarski i industrijski kao marva vuče cvileći zakočenu hrvatsku cug mašinu. Ako već nemamo koze, moramo li biti volovi?