GORKO ISKUSTVO 24-GODIŠNJEG VARAŽDINCA 'Evo zašto danas odlazim iz Hrvatske'

Odlazak naših ljudi u inozemstvo postaje sve veći problem i u varaždinskom kraju i u cijeloj zemlji. Stupili smo u kontakt s mladim Varaždincem koji upravo danas odlazi u Njemačku i donosimo vam njegovu priču.

Poštivali smo njegovu odluku da ostane anoniman, ovdje ćemo ga zvati Robert. Ima 24 godine i već nekoliko godina radnog iskustva - u neprestanoj potrazi za stalnim poslom.

- Prvo sam radiio par poslova po nekoliko mjeseci, ali naravno ostajao "tehnološki višak" jer je posla samo bilo preko ljeta. - opisuje Robert svoja prva radna iskustva. 

Puno posla, malo novca

Onda je konačno uspio naći stalni posao - i to u prerađivačkoj industriji, gdje je ostao preko 3 godine. Njegovo iskustvo - poput mnogih drugih iz našega kraja - nije bilo ugodno.

- Rad u četiri smjene - gdje spadaju nedelje i praznici. Ironično, radio sam i za Praznik rada , a sve to za plaću od cirka  3000 kn. Kao i svi mladi, želim proživjeti nešto u životu, ali nažalost s tom plaćom se ne može živjeti da bi se nešto ušparalo na kraju mjeseca, jer troškovi života su na sve strane. - iznosi Robert.

Nezadovoljan primanjima, Robert se pokušao snaći i radom sa strane.

- Još prije 6 godina počeo sam raditi kao DJ, s tim sam poslom uspio vikendima zarađivati pristojan novac. Naravno, uz plaćanje izmišljenom ZAMP-u 1700 kn godišnje. Ostalo bi mi nešto novca, ali taj posao je iziskivao toliko odricanja, izgubljenih prijatelja, izgubljenih slobodnih sati, pa raditi 6 dana tjedno po 8 sati, a onda i petkom odmah taj drugi posao jednostavno je iscrpilo iz mene i zadnji atom snage. - priča nam Robert, u kojemu se, sasvim prirodno, počela javljati misao kako bi trebao nešto radikalno promijeniti. Odlučio je, kako kaže, naći posao tamo gdje će biti cijenjen i adekvatno plaćen za svoj rad.

'Idem ganjati svoje snove'

- Ujak mi se zaposlio u Njemačkoj prije nekih 6 mjeseci, u DHL-u. Slušajući njegovu priču gdje je on sam odlazio, bez da ima "nekoga" tamo, bez nekog govorenja perfektnog njemačkog jezika, odlučio sam se raspitati je li ikako moguće doći do posla. Nakon 3 mjeseca čekanja, konačno se ukazala prilika koju sam čekao i odlučio napustiti našu "prekrasnu" zemlju propalih snova. - govori Robert, s primjetnom gorčinom, dodajući kako sa svojih 24 godine nema gotovo ništa zašparano i ne može razmišljati o budućnosti. Završetak Robertove priče zvuči i tužno i otrežnjujuće.

- Pokušat ću ganjati svoje snove, negdje drugdje samo ne više u zemlji gdje sam rođen, jer ovdje samo se može živjeti od 1. do 1. u mjesecu i nadati se da će novac pasti s neba. Jako velika odluka je ostaviti sve - prijatelje, rodbinu, obitelj, pokupiti se i otići u tuđu zemlju nadajući se da će se moći nešto i zaraditi.

Robert zato danas već putuje u Njemačku, ostavlja sav svoj raniji život, a mi se toplo nadamo da će makar tamo - kad nije već mogao ovdje - ostvariti svoje snove. I još više želimo da naši mladi u skoroj budućnosti dobiju priliku ispuniti svoje želje i zadovoljiti potrebe u našem kraju.