Nakon iznenadne bolesti preminuo poznati varaždinski umjetnik Josip Cikač

Nakon iznenadne i teške bolesti u subotu, 31. siječnja 2015.  preminuo je poznati varaždinski umjetnik Josip Cikač. Pogreb preminulog će se održati u ponedjeljak, 2. veljače  u 15:00 sati na biškupečkom groblju.

Josip Cikač je rođen 8. rujna 1926. godine u Kućan Marofu pokraj Varaždina. Likovnim oblikovanjem, skulpturom i reljefom u drvu i kamenu aktivno se bavio više od  60 godina. Prvo pojavljivanje pred likovnom publikom bilježi 1973.godine. Likovno djelo – skulpturu, kao autorski rad, zajednički ostvaruje (i potpisuje) sa sinom Ivanom. 

Ostvario je 50 samostalnih i više od 350 skupnih izložbi u Hrvatskoj, Austriji, Mađarskoj, Sloveniji, Francuskoj. Sudjelovao je u radu velikog broja kiparskih kolonija u zemlji i inozemstvu.

Autor je 60 monumentalnih skulptura – kipova u Hrvatskoj, Sloveniji i Mađarskoj, a posebna su ostvarenja spomenik PAN Europske unije u Mlinarcima (H) i spomenik zahvale sv. ocu Ivanu Pavlu II. u Mariji Bistrici.

Član je varaždinskih likovnih udruga i Hrvatskog društva naivnih umjetnika.

Proglašen je počasnim građaninom grada Letenya (H), osvojio je Nagradu grada Varaždina, Plaketu grada Splita i grada Zagreba, Plaketu grada Beograda i grada Slavonskog Broda, Plaketu N. Zrinski (Zalaegerszeg, H), Povelju Marije Bistrice, Plaketu KUD-a „Varteks“ Varaždin, te III. nagradu 60 godina „Varteksa“, srebrnu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske i brončanu Medalju na susretima radnika šumarstva i drvne industrije Hrvatske.

Nekoliko misli o stvaralaštvu:

Juraj Baldani, 1989.

Djelujući u varaždinskom likovnom krugu Josip i Ivan Cikač svojim ostvarenjima iskazuju autohtone značajke, ali isto tako i svoju sposobnost i talent da ih formuliraju kroz sebi svojstven i prepoznatljiv izraz. Tim kvalitetama oni su privukli pažnju izvan lokalnih i granica Hrvatske koje su uvijek dostojno reprezentirali svojim radovima. Njihova skulptura ne samo da stoji u vrhu naivnog kiparstva, nego je i sastavnica naše već stoljećima slavljene i bogate skulpturske baštine, i zapažene suvremene produkcije.

Darko Sačić

Već je puno vode proteklo Dravom od vremena kad sam upoznao Cikače- drvodjelce, još aktivne radnike, rezbare u „kućnoj radinosti“. Nije bilo teško prepoznati žar i mar kojim su iz komada hrastovine, nekog „planjka“ ili pak korijena uobličavali svoju malu i skromnu istinu, nekog konjića, baku ili težaka, sveca i raspelo. Poznaju Cikače širom Hrvatske, obrađeni i oblikovani stoljetni  hrastovi sada u liku svetaca, raspela, kmeta, djeda, bake, majke s djetetom, konja... šepure se na mnogim javnim prostorima, u dvorištima ponosnih gazda, u crkvama i kućnim regalima... I ne samo doma: mnogo ih je završilo i u Mađarskoj, ponosno se pokazivalo na izložbama od Pariza do Beča. Otac i sin podijelili su poslove oko nastajanja skulptura. Još nisam čuo da su se razišli oko nekog rješenja ili pak tehničke dileme. To bi bilo kao kipar s četiri ruke. Glava i srce su jedno biće. Mnogi se očevi i sinovi pogledavaju u nevjerici pa da li je to moguće? No eto, u Kućan Marofu, u kući prekirvenoj rezbarijama, dvorištem punih hrastovih i kamenih skulptura, radionom – ateljeom i prostorom (zvanom galerija) prenatrpanim „kipecima“, živi i stvara obitelj Cikač.

Stanko Špoljarić, 2006.

U potresnosti golgotske drame motiv „Pieta“ Josip i Ivan Cikač donijeli su snažni emotivnim nabojem, postižući ravnotežu između prizora sakralne tematike i poštivanja materijala drveta. (2004.) ... zaista  majstorski oni u drvu zaglađuju figure do blistavosti materijala, dosežući realističnost forme i izražaja u ukupnosti dojma i u fragmentima djela. (2005.)... zajedno su u drvu istesali biblijski motiv Sv. Obitelji, pokazujući kroz izuzetnu tehničku vještinu sposobnost davanja realistične uvjerljivosti u ozračju sakralnog.