Stručnjakinja za eVaraždin: Što neverbalna komunikacija govori o Čačiću, Čehoku, Habušu, Štromaru...

Da bi bili uvjerljivi te zadobili povjerenje građanstva, osobito glasača, političari bi trebali biti, između ostaloga, odlični u javnim nastupima, osobito kada se obraćaju potencijalnim biračima.

Osim svojim govorom, političar bi trebao impresionirati i svojom pojavom, ostaviti dobar dojam te bi pritom morao voditi računa o neverbalnoj komunikaciji, odnosno položaju i govoru svog tijela u javnim nastupima.

Što je neverbalna komunikacija, je li važna u političkoj komunikaciji te vode li računa o njoj naši lokalni političari, saznali smo od profesorice s Filozofskog fakulteta u Zagrebu, stručnjakinje za neverbalnu komunikaciju i koautorice stručne knjige o javnom govoru "Retorika i društvo", Varaždinke Gabrijele Kišićek. Profesorica Kišićek za eVaraždin prokomentirala je i neverbalnu komunikaciju naših lokalnih političara. No, krenimo redom...

Što je neverbalna komunikacija?

Neverbalna komunikacija uključuje sve što sudjeluje u govoru, a nije sam govor. Od geste i mimike do položaja tijela, odjeće, glasa i izgovora te proksemije, odnosno položaja u prostoru. U javnome govoru važni su pokreti i položaj ruku, važan je primjereno raspoređen pogled, udaljenost među sugovornicima. Sve te stvari koje se na prvi pogled čine nebitnima i neznatnima, zapravo su vrlo važne i mnogo otkrivaju.

Zašto je neverbalna komunikacija važna?

Važna je jer govori i više od onoga što se kaže riječima. Prvenstveno se to odnosi na raspoloženje i općenito emocije. Netko vam ni ne mora reći da je dobre volje, sretan ili da je nervozan, tužan, ljut. To se vidi dominantno putem neverbalnih znakova. Također, neverbalni znakovi govore dosta i o karakteru osobe te društvenom ili psihološkom profilu. Neka su istraživanja pokazala da ljudi o nama donose mišljenje na temelju prvih nekoliko minuta poznanstva. I to uglavnom na temelju neverbalnih informacija. Primjerice, glas dosta govori o osobi. Još u antičkoj Grčkoj postojali su stručnjaci koji su na temelju glasa procjenjivali karakter osobe, odnosno njegov potencijal vođe, uspješnog političara, vojskovođe... Naravno, to su stereotipna zaključivanja i mogu dati pogrešnu sliku. Ali, i danas ljudi vrlo često zaključuju na temelju stereotipa. Primjerice, osobe sa slabim i tihim glasom doživjet će se kao neodlučne i nesigurne. Osobe s dubokim, kultiviranim glasovima kao snažne, samopouzdane, obrazovane osobe koje pripadaju višem društvenom statusu. I to su stvari koje su važne u javnom diskursu.

Je li neverbalna komunikacija važna u političkoj komunikaciji?

Političar mora biti uvjerljiv. Primarno, naravno, svojim verbalnim sadržajem i argumentima. Međutim, uvjerljivosti pridonosi i čitav niz neverbalnih znakova koji katkada mogu biti i kontradiktorni sadržaju. Primjerice, političar koji govori da zna i može, ali pokreti ruku, položaj cijelog tijela, mimika, govore da je nervozan i nesiguran. Političar koji smatra da je on najbolji izbor jer može biti dobar lider, a neverbalni znakovi govore da nema samopouzdanja i da se boji. U političkom diskursu uvjeravanje se najčešće temelji na govornikovu etosu, kredibilitetu, vjerodostojnosti. A sigurnost, vjerodostojnost i uvjerljivost u javnom nastupu potvrđuje se ili opovrgava neverbalnim znakovima. I u tome je njihova golema važnost.

Koliko naši političari na državnoj razini vode računa o neverbalnoj komunikaciji, a koliko na lokalnoj? Usporedba s primjerice američkim političarima?

U Hrvatskoj političari općenito premalo pozornosti posvećuju govorničkoj edukaciji i treniranju javnih nastupa te se najviše oslanjaju na (ne)postojeći prirodni talent. Posebice u usporedbi s američkim političarima koji neće ni pomisliti na političku karijeru prije negoli prođu neki oblik govorničkog obrazovanja. A u govorničku naobrazbu spada i neverbalna komunikacija. Hrvatski političari lošiji su od američkih, a političari s lokalne razine lošiji od onih s državne. I to iz jednostavnog razloga – imaju manje iskustva u javnim nastupima i medijski široko praćenim događanjima te manje prigode da vježbaju i uče na pogreškama.

Konkretno, kako možemo prema neverbalnoj komunikaciji prepoznati političara koji laže?

Niz je neverbalnih znakova po kojima se može primijetiti da osoba laže. No, važno je upozoriti na jednu stvar. Mišljenje o tome laže li netko ili ne, je li netko siguran i odlučan ili ne, zatvoren ili otvoren, nikada ne donosimo na temelju jednog neverbalnog znaka pa čak niti isključivo na temelju neverbalne komunikacije. Uvijek treba gledati širu sliku, kombinaciju verbalnog i neverbalnog te u obzir uzeti situaciju (mjesto, vrijeme, publiku…). Osoba koja laže najčešće će izbjegavati kontakt očima. Dodirivat će vrat, trljati oči, češkati nos. A uz to, zamuckivati češće nego inače. Općenito, samododirivanje treba izbjegavati tijekom javnoga govora jer je ono uvijek znak nesigurnosti i nervoze te manjka samopouzdanja. Popravljati kravatu, namještati naočale, kosu, češkati se po vratu, vrtjeti olovku, ispreplitati prste obje ruke….sve su to znakovi koje osoba sigurna u ono što govori, neće koristiti.

Koliko se neverbalna komunikacija razlikuje između žena i muškaraca? Tko bolje "čita" neverbalnu komunikaciju i zašto?

Žene su apsolutno bolje u čitanju i prepoznavanju neverbalne komunikacije. A razlog nije postojanje nekog gena za neverbalne znakove već je sociološki uvjetovano. Naime, u prošlosti i vrijeme obespravljenih žena, prepoznavanje raspoloženja i pravog trenutka bilo je pitanje opstanka za ženu. Morala je znati prepoznati u kojem trenutku smije govoriti, što smije reći, kada uči, a kada izađi iz prostorije. Jednostavno, društvene okolnosti nagnale su žene da se više oslanjaju na prepoznavanje neverbalnog. Ta se sposobnost jednostavno prenosi i razvija. Muškarci i žene razlikovat će se u nizu neverbalnih znakova. Primjerice, muškarci koriste šire geste i općenito zauzimaju više prostora. Imaju jak poriv za, uvjetno rečeno, osvajanjem teritorija. Žene se primjerice češće smiješe, češće dodiruju sugovornika, dulje zadržavaju kontakt očima i općenito zrcale sugovornika tj. oponašaju neverbalne znakove sugovornika (primjerice, na kimanje glave odgovaraju kimanjem, na prekrižene ruke reagiraju prekriženim rukama i slično).

Dubravko Bilić tipično govorničkog stava

Neverbalni znakovi gospodina Kišića i Habeka karakteristični su za javni nastup, odnosno čekanje na pozornici za svoj trenutak nastupa. Naime, obojica imaju gestu djelomične zatvorenosti koja je uobičajena kada je čovjek izložen pogledima publike te se osjeća nelagodno. Međutim, posve je uobičajena gesta te je nelagodu u ovakvoj situaciji lako razumjeti, ali i lako prepoznati.  Gospodin Bilić ima jedan tipično govornički stav, a sama govornica dobro dođe kao oslonac i paravan da pogledima nije izloženo cijelo tijelo – što je i jedna od dobrih, funkcionalnih strana govornica u javnom nastupu. 

Košić ovdje ne prati što se govori

Općenito položaj tijela nam u ovom slučaju govori koliko je netko zainteresiran, odnosno nezainteresiran sudjelovati u raspravi, postaviti pitanje i biti aktivan pa čak i kritičan slušač. Naime, naslonjeni slušači pokazuju da nemaju namjeru sudjelovati dok je nagnutost prema naprijed znak aktivnog praćenja. Na ovoj slici nijedan od političara nije aktivan, kritičan slušač niti izgleda kao da ima namjeru uključiti se. Gospodin Košić ponajviše, jer čak ni ne gleda govornika te je ležerno pa čak i preopušteno "zavaljen". Očito je da ne prati što se govori. 

Habuš ležeran, Štromar dominantan

Zanimljiv je položaj ruke gospodina Štromara. Dlan okrenut prema dolje znak je dominantnosti. I bez riječi može se zaključiti da on govori s pozicije autoriteta i vrlo vjerojatno daje upute kako i što treba napraviti. Goran Habuš je prilično ležeran, opušten dok se gospodin Habek očito osjeća manje opušteno i zadovoljno s obzirom skrivanje ruku iza leđa. No, obojica slušaju sugovornika, samo je odnos prema onome što slušaju očito drugačiji. Habuš ležerno, Habek manje sigurno. 

Crvena boja umanjila profesionalnost

Jedna uobičajena gesta pripreme za govor. Ruke nisu skrivene već su položene na stol. Djelomično je zatvaranje rukama, ali ponovno uobičajeno u trenutku kada se čovjek nađe izložen pogledima. Nema neprimjerenog i suvišnog nakita što je također važno, ali crvena boja sakoa umanjuje profesionalnost. Odjeća je također važan neverbalni znak i u profesionalnim situacijama treba birati boje i dizajn koji ne odvlače pozornost. Primjerice, crvena boja odjeće, crveni ruž primjereni su za večernji izlazak, ali u poslovnom svijetu bolje su decentne, prigušene nijanse boja.  

Načelna pohvala zbog pažnje prema odjeći

Odjeća uvijek mora biti primjerena situaciji, mjestu i vremenu. I jednako kao što se često može pogriješiti u tome da se izabere nedovoljno formalna odjeća tako je i velika opasnost od toga da se bude „overdressed“, osobito za žene. Ipak, Nataliju Martinčević načelno treba pohvaliti zbog pozornosti koju posvećuje odjeći kao neverbalnom znaku. Naime, odjećom i dotjeranošću se pokazuje poštivanje sugovornika, publike, situacije i institucije u kojoj se čovjek nalazi. 

Za potpuni dojam nedostaje dublji glas

Ovo je primjer položaja tijela koji gotovo nikada nećemo vidjeti kod žena i pokazatelj većeg i šireg „zauzimanja teritorija“. Općenito, pokazuje se dominantnost osobe, a i visoka razina samopouzdanja. Radimir Čačić općenito je političar koji se vrlo dobro služi neverbalnom komunikacijom, ona je gotovo uvijek prirodna i gotovo uvijek se kroz nju manifestira autoritet. Položajem tijela, širokom i otvorenom gestom, interpretacijom…Jedino što nedostaje za potpun dojam autoriteta je dublji i voluminozniji glas.

Čehok pokazuje iskrenost

Položaj tijela, gesta i mimika tijekom intervjua mnogo govore o tome kako se čovjek osjeća i koliko je siguran u sebe. Gesta bivšeg gradonačelnika Čehoka je prirodna i funkcionalna. I to je najvažnije. Jedan od savjeta u javnom govoru, što se gesti tiče, jest ne razmišljati o njima. Gesta mora prirodno pratiti govor, a u njegovu slučaju to je doista tako. Kada nabraja, to prati rukama. Ruke se otvaraju i dlanovi su okrenuti prema gore što znači otvorenost za komunikaciju, sigurnost i iskrenost. Položaj tijela također ide u prilog opuštenosti. Noge nisu prekrižene, ruke kad ne gestikuliraju su položene na koljena. U svakom slučaju neverbalna komunikacija koja je prirodna, opuštena, sigurna. Neverbalni znakovi svakako su jedan od elemenata po kojem se razlikuju iskusni govornici od početnika.

Jenkač na granici političke agresivnosti

Tu su zanimljive dvije osobe – bivši gradonačelnik koji podnosi izvještaj i pokazuje sve znakove nesigurnosti – slab glas, zamuckivanje, potpuno izbjegavanje pogleda (gleda u papir i kada ne čita), korištenje papira kao svojevrsnog „paravana“ kojim se distancira od publike (osobito zbog načina na koji papir drži) te samododirivanje koji je znak nedostatka samopouzdanja i sigurnosti u ono što govori. S druge strane, zanimljiv je Jenkač koji je potpuna suprotnost. Njegovi neverbalni znakovi čak su i agresivni. Primjerice, ispruženi kažiprst smatra se najagresivnijim neverbalnim znakom (jer je tjelesna kompenzacija za šibu), a on još k tome koristi i olovku kao dodatak koji povremeno usmjerava prema sugovorniku. Uz to, intonacijom, glasom i interpretacijom pokazuje da je siguran u ono što govori, a pogledom u sugovornika pokazuje i odlučnost. Agresivnost manifestirana kroz neverbalne znakove karakteristična je za žustre rasprave u kojima se napada političke oponente, međutim, uvijek je važno ne prelaziti granicu pristojnosti i zadržati se u okvirima civilizirane političke rasprave. Jenkač je bio na rubu.

Habekova frizura neprimjerena

Odjeća, frizura, šminka, nakit i ostali rekviziti važan su neverbalni znak kojim se uvijek nešto poručuje, a najčešće govori o odnosu koji imamo prema situaciji, ljudima, institucij. Zbog toga je važno u poslovnom svijetu poštovati određene norme profesionalnosti. Naravno da političari mogu u određenim situacijama biti neformalno odjeveni, ali to je uvijek s namjerom da se približe građanima, da se prikažu kao opuštene osobe koje se mogu i vole družiti i izvan strogih profesionalnih okvira. Međutim, nikada odjećom, frizurom ili u slučaju žena, šminkom, ne smijemo odvlačiti pozornost od sadržaja svog govora, nikada sporedne stvari ne smiju zasjeniti glavne (a to je u javnome govoru uvijek ono što govorimo). Što se gosp. Habeka tiče, mislim da je njegova frizura neprimjerena ozbiljnom političaru upravo zbog toga jer odvlači pozornost. Prvo primjećujete frizuru, onda o njoj razmišljate, donosite sud, komentirate je (sami ili s nekim) i tek onda možda možete skrenuti pozornost na to što on govori. Dakle, važno je da govornik (a posebice političar) svojim slušačima olakša praćenje onoga što ima reći tako što će minimalizirati sve na sebi što bi moglo odvlačiti pozornost. Nakit koji zvecka i blješti, previše otvorena odjeća žarkih boja, neobične frizure kojima se trudi slijediti trendove i pretjerano biti „in", sve to predstavlja, kako bi komunikolozi rekli, buku u komunikaciji.

Stričak previše opušten i "zavaljen"

Da bi se postigao dojam sigurnosti i samosvijesti, savjetuje se izbjegavanje prekriženih nogu, posebno kod muškaraca. Noge bi trebale biti stopalima na podu, a položaj tijela ne bi trebao biti previše opušten i „zavaljen“ već uspravnih leđa. Kada je gospodin Stričak za govornicom, čini se kao govornik bez treme. A osmijeh je uvijek dobar neverbalni znak koji verbalno prati humor, a koji je retorički gledano poželjan u  gotovo svakom diskursu.

*Dr. sc. Gabrijela Kišićek radi na Odsjeku za fonetiku Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu te je stručni suradnik za govor na nacionalnoj televiziji Nova TV. Također, autorica je knjige Retorika i društvo. Na diplomskom studiju smjer Govorništvo na Odsjeku za fonetiku predaje kolegije Govornička argumentacija, Povijest govorništva te Govorništvo za nastavnike, Neverbalna komunikacija, Govorništvo, a također predaje kolegije Komunikacija u nastavi i Govorničke vještine na drugim fakultetima na Sveučilištu. Kao predavač sudjelovala je na različitim stručnim skupovima za nastavnike srednjih i osnovnih škola (Agencija za obrazovanje) te održavala radionice govorništva za svećenike (Katoličko-bogoslovni fakultet u Đakovu, Sveučilište J.J. Strossmayera u Osijeku), konferencijske prevoditelje (Poslijediplomski studij za prevoditelje Sveučilišta u Zagrebu), političare te Hrvatsku vojsku (Tečaj za moderatore i komentatore vojnih vježbi). U travnju 2012. kao predsjednica Organizacijskog odbora vodila je organizaciju 1. Međunarodne konferencije o retorici „Dani Ive Škarića“ na kojem je sudjelovalo 80 retoričara iz Kanade, Njemačke, Švedske, Austrije, Grčke, Poljske, Nizozemske, Mađarske, Švicarske, Italije, Makedonije, Slovenije i Hrvatske.  U svibnju 2013. godine kao pozvani predavač sudjelovala je na 4th Summer Institute on Argumentation na Sveučilištu u Windsoru u Kanadi gdje je predavala na radionici: Multi-Modal Arguments: Making sense of images (and other non-verbal content) in argument. Objavila 15 znanstvenih i 5 stručnih radova te izlagala 20-ak međunarodnih znanstvenih konferencija u Hrvatskoj i svijetu. Gabrijela Kišićek koautorica je stručne knjige o javnom govoru: „Retorika i društvo“.  Članica je nekoliko međunarodnih organizacija: RSE (RhetoricSocietyof Europe), AILACT (Association for InformalLogicandCriticalThinkig). Predsjednica je Odjela za fonetiku Hrvatskoga filološkog društva.