Miroslav Krleža: 30 godišnjica smrti velikana hrvatske književnosti

Miroslav Krleža (7. srpnja 1893 - 29. prosinca 1981.)

Na današnji dan, prije 30 godina, umro je Miroslav Krleža. Pjesnik, novelist, romanopisac, dramatičar, esejist, feljtonist, polemičar, enciklopedist, najznačajniji hrvatski pisac i jedan od najznačajnijih hrvatskih intelektualaca 20. stoljeća.

Anatemiziran i omiljen istovremeno, Krleža nije samo stup hrvatske kulture nego bismo mogli reći da njegovo životno djelo predstavlja jednu cijelu, zasebnu kulturu.

Tašt, kontroverzan i genijalan: svu kompleksnost vlastitog lika možda je najbolje opisao on sam: “Za Hrvate sam oduvijek bio Srbin i unitarista. Za Srbe frankovac i ustaša, a za ustaše opasan marksist i komunist, za neke marksiste salonski komunist, za klerikalce i vjernike antikrist koga treba pribiti na sramni stup. Za malograđane poslije rata sam kriv da je do svega ovoga došlo, za partijce zato što nisam došao u partizane, za vojnike zato što sam antimilitarist, a za antimilitariste što sam boljševik.”

Često osamljen i sa svih strana napadan, fantastično je znao detektirati ljudske slabosti i niske strasti, ispisujući nezaboravne rečenice: “Glupost je sama u sebe zaljubljena i njeno je samoljublje bezgranično. Glupost se zaogrnula dostojanstvom i pozivima, zvanjima i činovima, glupost nosi zlatne lance lordmajorske i zvekeće ostrugama i kadionicama, glupost nosi cilindar na svojoj veleučenoj glavi… Osovio se čovjek na stražnje noge, a glupost se vuče za njim kao sjenka!”

Po mnogima, njegovo najreprezentativnije djelo jesu Balade Petrice Kerempuha, pisane kajkavštinom, odnosno njegovim vlastitim jezičnim konstruktom, zasnovanim na živoj pučkoj kajkavštini kakvu je slušao od svoje bake Terezije Goričanec, inače sluškinje u jednoj varaždinskoj gostionici.

Prije 29 godina krenuo je Krleža na daleko putovanje s koga povratka nema, kako je sam znao reći. Iz iste bolnice iz koje su na vječno putovanje otišli i njemu dragi Antun Gustav Matoš, Tin Ujević i Krsto Hegedušić.

Velik kao cijela jedna kultura, a danas ipak možda zapostavljen i zaboravljen.

Baš kako je i pisao u pjesmi.

Snijeg

Na bijelom transparentu snijega sve se sada maske, pojave i stvari prljavima čine.

I lijepe tečne žene voštano su sive, a crvene im usne

ranjave i trule i zubi žuti, kao stare nule domina.

Glasovi su tupi i silno i prazno zvone,

i bijeda je naša jasnija i veća

kad nema sedmerostruke laži boja,

i sve je samo ledeno i sivo.

U bijeloj umnoj tišini snijega

ja hodam i osjećam jalovu bol.

Mislim da to sve neće dugo trajati:

još hitrije nego snijeg moje stope

zamest će se moj trag u svemu.

I nitko neće znati da sam i ja bio tu i prošao.