Priča o jednoj od 13-ero židovske djece iz Ludbrega stradale u logorima smrti

Ludbreški povjesničar Milivoj Dretar povodom Dana sjećanja na žrtve holokausta rekonstruirao je priču o mladoj židovskoj djevojčici iz Poljanca koja je stradala u paklu holokausta kao i preko milijun židovske djece...

Riječ je o Ružici Hacker (1927.–1942.) jednoj od trinaestoro židovske djece iz Ludbrega koja su stradala u logorima smrti. Iz logora Auschwitz nije se vratila ni njena majka Elizabeta. Ne zna se kada su i kako su točno skončale. 

U Jasenovcu su ubijena njena braća Slavko i Zvonko te otac Robert. 

- U holokaustu je stradalo čak šezdeset i dvoje članova njene šire obitelji, strašan je popis ubijenih koji je ostavila tetka Zlatica. Ludbreška židovska zajednica zauvijek je nestala. Ubijeno je preko 150 Židova, a sinagoga uništena. Sve kuće opljačkane – ističe Dretar. 

U Ludbregu danas više nema nijednog Židova. Na predratnu židovsku zajednicu, najmanju u Hrvatskoj, danas podsjeća tek tridesetak nadgrobnih spomenika na lokalnom groblju i rekonstruirana priča o sudbini mlade židovske djevojčice koju donosimo u nastavku:

Selo Poljanec u Varaždinskoj županiji tipično je podravsko selo. Kuće se nižu uz glavnu prometnicu, arteriju sela. Dvije trgovine, dvije gostionice, nekoliko obiteljskih obrta. Zgrada Čitaonice, predratno sastajalište napredne mladeži, u koju je svojedobno navraćao i pjesnik i političar Mihovil Pavlek Miškina, sada stoji zapuštena.

Davne 1941. ustaše su odnijeli i uništili sve knjige i časopise. No, mlade to danas ionako ne zanima previše. Danas su tu nogometaši i odbojkaši, vatrogasci i lokalno društvo žena. Nedaleko Čitaonice raspelo trpećeg Krista.

Istina, na mjestu križanja prema susjednom selu Hrastovskom. Pa raspela i stoje na križanjima. Putniče, sjeti se tko si... Ili to ide nekako drukčije? Namjerno ili ne, svejedno sad, raspelo se nalazi na mjestu nekadašnje kuće i trgovine židovske obitelji Grünfeld. Kuća je odavna srušena, a na njenom mjestu drugi su sagradili svoj dom.

Pa gdje su nestali Grünfeldi? Neki su u Zagrebu, neki u Opatiji, neki u Americi. Tko zna gdje se sve nisu raštrkali, u Poljancu više nema nikoga od njih. A do rata, mnogobrojna obitelj Grünfeld živjela je u selu. Rađalo se, zajedno provodilo djetinjstvo, živjelo i umiralo. Nije se previše pitalo tko je tko, dva brata Grünfelda oženila su lokalne djevojke, a dvije sestre udale se za Zagrepčane.

Obitelj je svetinja

Kakve ionako ima veze tko je koje vjere? Milan Grünfeld poslovao je s velikim uspjehom – njegova „Trgovina tekstilnih otpadaka“ bila je najunosnija tvrtka u ludbreškom kraju. Godišnji je promet premašivao milijun i pol dinara. Što su Milanu predstavljali Weissovi, Hirschsohni, Sattlerovi ili Sternbergeri koji su godišnje zajedno zaradili nekoliko puta manje nego on sam?

Ili, pak, susjed Robert Hacker, sitničar i sakupljač jaja i peradi? Nešto su ipak predstavljali – to su bili njegovi prijatelji, suradnici, rođaci. Ako je kome što trebalo, posudilo se, dalo se: Dok možete, vratit ćete. Zašto ne? Pa zar Robert nije Milanov šogor? Nisu li mala Ružica, Slavko i Zvonko djeca njegove sestre Elizabete? Sve je to obitelj, a obitelj je svetinja. I treba joj pomagati.

Sve se činilo idiličnim. U obitelji nema problema, poslovi idu odlično.

- Išle smo skupa u školu, u Martijanec. Bile smo mlade, zgodne, pune veselja. Da, radilo se na gruntu, trebalo je pomagati i roditeljima i kumovima. Ali mi djevojke oduvijek smo se družile, bile smo dobre prijateljice - sjeća se zgodne, crnokose Ružice Hacker vremešna Vilma Vahtarić.

I onda dođe ta 1941. godina. Dojučerašnji susjedi najednom počinju prijeko gledati. U selu se pojavljuju neki čudni ljudi sa samoglasnikom na kapi.

- Morate nositi znakove! Predajte bicikle i fotoaparate! Ne smijete se pojaviti na ulici iza 6 uvečer. Ne, ne možete u Čitaonicu – ona je za Hrvate, a vi ste čifuti! Tko vam je dozvolio da idete susjedima? Zbor? Pa što vam je - vi ne možete pjevati u hrvatskom zboru! Uskoro nova poniženja. Predajte trgovinu – ona je sada u vlasništvu Hrvatske Države! Predajte dragocjenosti! Predajte namještaj! Predajte – prisjeća se Vahtarić.

Svijet je poludio! I onda je jednog dana stigao neki kamion. Hackerove su digli.

- Ajde, penjite se gore! Možete ponijeti samo osnovno. Bez brige, uskoro se vraćate doma -  cinično je govorio mladi ustaša zabrinutim Hackerovima.

Nikad se više nisu vratili. Drugo jutro susjedi su nahranili živinu, treće jutro isto. Onda je došla zabrana: „Kuća i imovina židova Hackera od sada se nalazi u vlasništvu Nezavisne Države Hrvatske. Svako ometanje najstrože će se kazniti!“

U kuću su došli neki ljudi, imovina Hackerovih se baca na dvorište uz komentare: “ Kupite ovo, hoćete li? Cijena je povoljna! Kupite“! Preko prozora prodavali su se posteljina, kaputi, marame...

Put ususret tragičnoj sudbini

No, gdje su bili Hackerovi? Oni su putovali ususret svojoj tragičnoj sudbini. Ima li ikojeg mjesta na Zemlji koje može primiti neograničen broj ljudi? Može li to uopće postojati? Postojalo je! I to u srcu Nezavisne Države Hrvatske, negdje baš blizu njenog geografskog središta. Na mjestu gdje rijeka Una utječe u Savu. „Zapovjedništvo ustaške nadzorne službe izvještava da sabirni i radni logor Jasenovac može primiti neograničen broj zatočenika“ pisalo je na jednom dokumentu, pronađenom nakon rata.

Neograničen broj ljudi u radnom logoru? Što je bilo sa Robertom i njegovim sinovima Slavkom i Zvonkom? Isto što i sa svima drugima: malj, kama, nož, batina, metak odlučili su da je logoraša ipak previše. Rijeka Sava i polja oko logora postali su grobnica mnogih Židova, Srba, Roma, djece, žena, staraca, bolesnih ili zdravih. Oružje ionako ne poznaje žrtvu.

Elizabeta i njena kći Ružica odvedene su u zatvor u Miličkoj. Varaždinci znaju da se tamo nalaze okorjeli kriminalci, to je zatvor varaždinskog suda. Nakon par dana, u Gospić. Mjesec dana u groznim uvjetima.

Spavanje na golom podu lokalnog kina, hrane malo ili nimalo, žeđ. Iz Gospića u stočnom vagonu za Loborgrad, Keglevićev dvorac u Zagorju gdje se nekad Nera skrivala sa svojim Sinišom, kako je Zagorka napisala. No, sada tamo nema nikakve romantike. Goli zidovi, prljave daske na podu. I opet glad, žeđ. I stjenice. I tifus. No, najgore su posjete noću. Mladi opijeni ustaše šeću oko zarobljenica i traže zabavu. Ružica je zgodna cura.

-Ej, ti čifutka! Da ti, ti crne kose. Dođi odmah ovamo! Kako ti je ime? Ružica? Koliko si rekla, 16 godina ti je? Nema veze, ajd za mnom! Trebam jednu takvu da mi počisti sobu – takvim su je riječima 'častili'.

Ružica pogleda majku i ostale žene. Znalo se što znači „čistiti sobu“. Polako, kao da oklijeva, Ružica krene prema vratima. Usta zanijemila, oči prekrio strah. Pred jutro Ružica se vratila u sobu koju je dijelila s još pedesetak žena. Suze i jecanje nije mogla spregnuti. Ništa nije morala reći – modrice, raščupana kosa i jecaji rekli su sve što je doživjela. Nikakav zagrljaj ili riječ nisu ju mogli utješiti.

Dani su prolazili. Poneki paket s hranom pristigao od tete Grünfeld iz Podsuseda. Piše da je ona dobro.

- Bar netko, možda će nas nekako izvući- mislila je, no, jednog dana ustaše su upali u sobu.

Masovno umiranje

Već duže nisu zalazili među žene. Bojali su se tifusa. Ako bi koja žena umrla po noći, druge su je ujutro morale izvući van i pokopati u voćnjaku iza dvorca. 

- Dižite se! Vrijeme je da se pokrenete. Idete na drugo mjesto, već je i vrijeme da se otarasimo vlaških i čifutskih kuja!... – urlali su.

Žene su se spremile te polako pješice krenule prema 20 kilometara udaljenoj željezničkoj stanici u Zlatar-Bistrici. Na stanici drugi ustaše. Žene se uspinju u vagone. U stočnim vagonima su došle iz Gospića, stočnim sad idu dalje. Pred tjedan-dva u vagonu su bile krave i bikovi. Sada su vagoni popunjeni ženama i djecom. Po pedesetak njih u svakome vagonu. Mjesta ima jedva za sjesti. Vrućina, žeđa, glad. I neopisiv smrad.

Vjerojatno se od toga ne može pobjeći. Vlak je polako odmicao tračnicama. Žene u vagonima zamišljene, zabrinute, prestrašene. Tko zna kamo idu ovog puta. Vjerojatno opet u neki logor. 'Samo da bude bolje, nekak budemo...', tješe jedna drugu.

Vlak se probija preko brežuljaka i šuma, rijeka i mostova. Ravnica i plodna polja pa opet planine. Putovanje traje danima.  Klopotanje kotača vlaka iscrpljuje tijelo i dušu. Ružica je na izmaku snaga, u vagonu se više ne može izdržati. Kad je već pomislila da je svemu kraj, vlak je odjednom stao.

Zapištala lokomotiva, a vrata se otvorila. Opet povici, plač i jecaji ljudi, kletve, lavež pasa. Ustaša nema, sada se čuje: “Raus! Schnell, schnell“!

U paklu Auschwitza

Gdje smo to? Krenuli smo za drugima u jednom redu. Masa ljudi okolo, svi zbunjeni, prestrašeni. Nitko s nikime ne razgovara, ništa ne razumijemo ove ispred nas, a ni one iza. Kao da je svatko došao iz neke druge države. 

Pa kamo idemo? Kuda nas vode? Ogledavamo se na sve strane. Sve nepoznata lica oko nas. I onda odjednom natpis – crna slova na bijeloj tabli: „AUSCHWITZ – BIRKENAU“. Gdje smo to? 
Negdje smo čule za taj naziv. Gdje? A onda mi odjednom sinulo: svi ti ljudi, povici na njemačkom, vlakovi koji puni dolaze i prazni odlaze, dimnjaci s onim dimom čudnog mirisa. 

Zlo je u zraku! Došli smo u pakao! Najgori logor smrti! Odjednom crnilo...