“Izvan okvira” – Novinarstvo i odnosi s javnošću – braća ili blizanci?

Nedavno sam imao čast sudjelovati u panel-diskusiji konferencije Hrvatske udruge za odnose s javnošću (HUOJ) održanoj u Opatiji na temu "Kad novinari glasnogovore i glasnogovornici novinare".

Uglavnom, propitivali smo jesu li novinari bolji glasnogovornici ili se ljudi koji se obrazuju za odnose s javnošću lakše snalaze u novinarskim vodama. Naravno, kao i poslije svake diskusije mišljenja su ostala podijeljena, uz jednodušan zaključak da su obje profesije slične, kompatibilne, ali da postoji jasna razlika između oba posla. Tada sam prvi put javno izrekao i jednu sintagmu koja je odmah našla mjesta na društvenim mrežama. Rekao sam doslovce: "Novinarstvo i odnosi s javnošću su kao braća, ali nikada nisu i neće postati – blizanci!"

Mislio sam pritom na ono istinsko, objektivno, argumentirano i na čvrstim profesionalnim standardima utemeljeno novinarstvo. Jednako tako, na pameti su mi bili i Odnosi s javnošću (PR) kao otvorena, transparentna, moralnim vrijednostima prožeta profesija koja promiče jasnu komunikaciju među društvenim skupinama i javnostima.

Nažalost, ovih sam dana shvatio da je to u hrvatskom društvu još uvijek pomalo romantičarsko poimanje reda i stanja stvari. Etika i profesionalizam dvije su temeljne pretpostavke za čestito obavljanje svake profesije, pa tako i novinarstva (a slično se može reći i za PR). No, u domaćem medijskom prostoru Etiku je odavno zamijenio Novac, a Profesionalizam je danas ustuknuo pred riječju - Senzacionalizam!!! Rezultat: posvemašnje srozavanje novinarske profesije i ugleda struke. Primjerice, još prije 30-ak godina plaće i društveni ugled novinara na početku karijere mogli su se mjeriti s društvenim položajem pravosudnih početnika. A danas?! Svaka paralela bila bi "uvredljiva" za pravosudnu struku! Posljedica: ozbiljno nagrižen sustav društvenih vrijednosti i stvaranje iskrivljenog, "virtualnog" javnog mišljenja, koje građani još uvijek najvećim dijelom formiraju temeljem praćenja i utjecaja javnih medija. Novinarstvo je, nažalost, u dijelu (pa i najutjecajnijih hrvatskih medija) postalo lešinarstvo!

Mnogi su primjeri (gotovo da je to svakodnevna praksa) da su hrvatski mediji nekoga unaprijed "osudili", a da pravosudna tijela još nisu ni pokrenula odgovarajuće postupke. Na tisuće je onih koji su zbog medijskih napisa pretrpjeli osobnu, poslovnu, pa i društvenu štetu. O "duševnim bolima" da i ne govorim. Uostalom, u trenucima gospodarske krize dovoljna je i jedna trunka sumnje u transparentnost rada neke tvrtke, pa da ona stigne na stup srama. A onda se nepovratno gube poslovni partneri, radnici i kooperanti ostaju bez posla, društvo bez prihoda, a zlobna konkurencija – trlja ruke! Nije li to scenario koji smo proteklih godina vrlo često viđali (pa još i danas svjedočimo) baš u varaždinskom gospodarstvu?

No, ono što sam proteklih dana sa zgražanjem pročitao u jednom od najutjecajnijih hrvatskih dnevnika doslovce me – sablaznilo! Ukratko: tragičnim slučajem, tijekom odmora na Braču preminuo je jedan od sudionika poznate afere Core media (inače porijeklom Varaždinac). Čovjek je to za kojeg sam osobno duboko uvjeren da je samo bio "kolateralna žrtva" dobro smišljene operacije bogaćenja bez stvarnih radnih rezultata nekih hrvatskih celebritya. U pravosudnom postupku nagodio s Uskokom i, među ostalim, državi trebao vratiti nezakonito stečen novac.

I u trenucima najvećeg šoka za obitelj, prijatelje, poznanike, pa i javnost, kad čovjek još nije ni pokopan, u tom dnevnom listu besćutni urednici "razvukli" su temu o tome tko će nakon njegove smrti morati vratiti državi traženi iznos. Ne poričem da i o takvoj temi treba javno progovoriti, ali za sve postoji vrijeme, mjesto i način. Trenutak koji je izabrala dotična dnevna novina smatram krajnje nepodesnim i to još više pojačava moje uvjerenje da novinarstvo u određenim trenucima doista postaje – lešinarstvo!

Nažalost, nije daleko ni druga strana, drugi brat (ali ne blizanac!) – PR (odnosi s javnošću).

Onaj tko bi trebao biti predvodnik transparentne, jasne i istinite dvosmjerne komunikacije – Vlada Republike Hrvatske – jednim je tweetom ovih dana znatno uzbunila društvene mreže. Kako je to revno na društvenim mrežama prenio kolega Krešimir Macan, na Vladinu je tweeteru osvanula (pa brzo nestala)  poruka: "Ne da mi se". I to je odmah (sasvim logično) izazvalo niz različitih komentara s dnevno-političkim  i sličnim konotacijama. Ne branim aktualnu Vladu, nedaj bože! Još manje bih (kao svojedobni kreator javne komunikacije hrvatske Vlade koji se zalagao za otvorenost, transparentnost i dvosmjernost u komunikaciji) bio spreman likovati što je napokon netko u trenutačnoj Vladi dobio "napad iskrenosti" ili jednostavno zato što je možda netko nakratko "hakirao" Vladinu stranicu. Ne, naprotiv, i dalje tvrdoglavo (možda i romantičarski) smatram da je svemu unatoč, u našem društvu ipak došlo vrijeme za jasnu i transparentnu, te na potpunim činjenicama utemeljenu javnu komunikaciju. Bez iskrivljenih i zluradih komentara ili toliko čestih – "figa u džepu"!