Kolumnist Branko Detelj: U što se to pretvara Glas Koncila?

Naš kolumnist, čitateljima poznat po redovitoj tjednoj kolumni "Pisma iz Hrvatistana", odlučio je reagirati na intervju s mr. Mladenom Ivezićem , koji je objavljen u Glasu Koncila od 27. srpnja. Evo što piše...

Završi tako čovjek studij povijesti, prostudira tomove knjiga, nakon toga još godinama sa zanimanjem prati relevantnu periodiku i diskusije stručnjaka, i taman kad pomisli kako mu neke stvari postaju jasnije i kako su se kockice zamršenih povijesnih procesa polako počele slagati u nekakav smisleni mozaik, u ruke mu dospije službeno glasilo Crkve u Hrvata i on odjednom shvati kako je cijelo vrijeme zapravo živio u teškoj zabludi.

Evo, recimo, taj Jasenovac. Blesavi kakvi već jeste, i vi ste dosad zasigurno mislili kako je riječ o najzloglasnijem i najvećem konc-logoru Pavelićeva marionetskog režima. Zamišljali ste ga vjerojatno kao strašno mjesto na kojem su dnevno ubijani deseci zatočenika.

Mislili ste vjerojatno kako je upravo zbog toga Jasenovac postao simbolom stradanja svih tada nepoćudnih ljudi i nedržavotvornih 'elemenata', bilo da je riječ o Srbima, Romima, Hrvatima ili Židovima.

Zanosili ste se sigurno i procjenama o konačnom broju žrtava, od kojih se nijedna, čak ni ona Tuđmanova, ne spušta ispod brojke od šezdeset hiljada.

U kakvoj ste zabludi živjeli mogli ste se uvjeriti ako ste slučajno u ruke uzeli posljednji broj Glasa Koncila i u njemu pročitali intervju s povjesničarom Mladenom Ivezićem, autorom knjige 'Titov Jasenovac'.

Pozivajući se na dokumente koje nije vidio, dakle sukladno strogim običajima znanstvenog istraživanja, mr. Ivezić iznosi podatak da je za vrijeme Endehazije u Jasenovcu od svih uzroka smrti život izgubilo dvjesto šezdeset i dvoje nesretnika.

Također, iz intervjua se može iščitati kako je zloglasni konc-logor na Savi zapravo zamišljen kao karitativna ustanova, toplo utočište sa zidanim i grijanim kućama, kako se svi oni sumnjivci, protuhrvatski teroristi, četnici i komunisti ne bi pomrzli kada nastupi studen.

Toplo utočište s vremenom je tako postalo veseli hostel, s disco-klubovima za mlade i sobama za šah namijenjenim gostima starije generacije, da bi na kraju, u skladu s kulturnim afinitetima ustaške vlasti, preraslo u uglednu kulturnu instituciju u kojoj ste svakoga dana mogli slušati Tijardovićevu Malu Floramye.

Svi zainteresirani na ulazu su lijepo predavali svoju robu u čuvanu garderobu, zaduživali brojeve za povrat i spokojno uživali u predstavi. Savršeno mirni i bezbrižni mogli su biti i pojedini posjetitelji koji su u debele kapute znali ušivati znatne iznose novca ili zlata.

Ako je slučajno i došlo do neke krađe ili pljačke, a bilo je i toga, ne biste vjerovali, sva odgovornost spala je na Židove, budući da su sve odgovorne funkcije u kući obnašali upravo oni. Takvi su, međutim, odmah upućivani na Prieki sud i bez milosti su strijeljani. Kućni se red, jebiga, ipak mora znati.

Tu i tamo idilu bi možda poremetila i pokoja epidemija tifusa, ali ni toga ne bi bilo da liječnici zatočenici, pardon gosti, nisu širili laži kako će vlast ubiti kao nesposobne sve tifusare te da ih zbog toga treba pod dijagnozom gripe skrivati među zdravima.

Pune četiri godine trajao je tako raj na zemlji u malenom, pitoresknom mjestu kraj Save i pitanje kako bi sve to izgledalo dalje da '45. odnekud nisu navalili antifašisti i potamanili svu tu razularenu gamad bez pitanja i razlike.

Eto, tako je to izgledalo u prvoj polovici četrdesetih godina prošloga stoljeća, a vi ste se naivci zanosili kojekakvim nepotvrđenim pričicama i mitologijom.

Otprilike tako dakle situaciju u demokratskoj i ljudskim pravima okrenutoj NDH vidi hrvatski povjesničar Mladen Ivezić.

I da je intervju u Glasu Koncila potrajao još koji redak, vjerojatno bismo još saznali i kako je Ante Pavelić zapravo bio smjerni rabin, a Alojzije Stepinac vođa odreda kalničkih partizana.

Daleko od toga da je ovaj intervju prvi takav pokušaj besramne revizije povijesti i falsifikacije povijesnih činjenica. Ne. Isto već godinama pokušavaju nametnuti još neki povjesničari poput Josipa Jurčevića i opskurni politički marginalci poput Mladena Schwartza.

Pitanje je, međutim, što to treba Crkvi. Pogotovo u istom broju u kojem se opraštaju od Živka Kustića, čovjeka koji je dugi niz godina bio zaštitno lice lista u kojem je skandalozni intervju objavljen.

Zar Bozanić i Miklenić zaista ne razumiju kakav je autogol Crkva zabila? Zar zaista nisu svjesni opasnosti da bi se Glas Koncila objavom sličnih sadržaja - polako, ali sigurno - mogao pretvoriti u nešto posve drugo? Nedajbože, Glas Debila.