Pisma iz Hrvatistana: Kratka povijest klerofašizma

Varaždinski biskup Josip Mrzljak pozvao je, prenose lokalni mediji, antifašiste neka dođu u pučku kuhinju i neka gladnima koje Crkva hrani progovore o nekakvom klerofašizmu. Ok. Ideja se čini zavodljivom, mora se priznati, međutim, čak i ako prihvatimo da je biskupov poziv posve benevolentan i lišen svih natruha cinizma, vrlo brzo naići ćemo na jedan drugi problem.

Zajedljiv čovjek mogao bi se, recimo, zapitati zašto se biskup istom prigodom nije potrudio objasniti tko sve od svoje bijedne plaće 'hrani' Crkvu i ima li među njima možda i pokoji antifašist. Zločesti zajedljivac mogao bi, recimo, otići i korak dalje i pretpostaviti da bi netko drugi – samo da mu je u zadnjih deset godina iz državnog proračuna isplaćeno šest milijardi kuna, što je cifra ravna onoj koju je država u zadnjih deset godina isplatila Crkvi na temelju četiri ugovora s Vatikanom – možda nahranio i veći broj gladnih nego što ih hrani Crkva.

Štošta bi, kažem, zajedljivom čovjeku moglo pasti na pamet, ali dobro, ostavimo sad to po strani, nećemo biti zločesti, vratimo se na trenutak spomenutom klerofašizmu od kojeg je sve i krenulo. Tu riječ, naglasio je biskup Mrzljak, odavno nije čuo od ozbiljnih ljudi. To je provokacija i govor mržnje. Gdje je taj klerofašizam, zapitao se u nastavku, zamolivši pritom novinare neka mu ga oni pronađu.

To što biskup ne vidi klerofašizam znači, međutim, samo to, da ga on ne vidi, a ne da klerofašizma nema. To što se biskup, može biti, gnuša klerofašizma za svaku je pohvalu, ali opet nikako ne znači da on ne postoji.

Naime, odmaknemo li se malčice od već uvriježene definicije, klerofašizam bismo danas mogli definirati i kao složenicu koja označuje afirmativan stav, apologiju ili barem simpatije koje zabrinjavajući postotak klera osjeća i pokazuje prema najvećem organiziranom zlu prošloga vijeka. To zlo ovdje je egzistiralo u obliku Pavelićeve marionetske Endehazije (u čijem je osnivanju, braćo i sestre, upravo Vatikan odigrao zapaženu ulogu), a do koje je mjere njegov režim bio gnjusan govori podatak da su čak i neki njemački i talijanski oficiri nijekali bilu kakvu povezanost s njime.

Nema nikakve dvojbe da naklonost određenog dijela klera prema ustaškim koljačima postoji i danas. Ustaški režim posthumno i dalje uživa moralnu podršku klera. Još strašnije, ako je to uopće moguće, zvuči činjenica da je ne ispoljavaju samo pripadnici nižeg klera, neki nevažni seoski župnici, nego i ljudi koji su u crkvenoj hijerarhiji rangirani itekako visoko. Evo, primjerice, biskup Vlado Košić, jedan od viđenijih članova Hrvatske biskupske konferencije.

Da je cijenjeni gospodin Mrzljak samo dan nakon druženja s novinarima otvorio dnevne novine, mogao je u njima naići na jednu prilično blasfemičnu falsifikaciju povijesti i eklatantan primjer klerofašizma kojim nas je, povodom fešte na Bleiburgu, počastio biskup Košić.

Što reći o tome? Što reći o pateru Vjekoslavu Lasiću i kanoniku Stanku Kosu koji svake godine služe misu za Poglavnika, nazivajući ga uglednikom koji je podnio žrtvu za sve nas. 'Vjerujem da je Poglavnik svojom ljubavlju prema Bogu i hrvatskom narodu očistio svoje srce, da bi sad s nevinom dječicom gledao Boga licem u lice', povjerio se u jednom dahu novinaru Globusa pater Lasić.

Što reći o tome da kojekakvi lasići, bogovići, ivasi i pozaići već godinama izazivaju podjele u društvu i promiču ksenofobiju otvoreno koketirajući s ustaštvom? Što reći o činjenici da se prošloga ljeta u Glasu Koncila, dakle službenom glasilu Crkve u Hrvata, moglo pročitati kako je jasenovački logor bio radni logor u kojem je život izgubilo 262 nesretnika? I to ne od ustaške ruke, to nikako, već od prokletog tifusa.

Nije li ovdje riječ o bjelodanoj apologiji ustaških zlodjela? Smatra li biskup Mrzljak ove nasumično izdvojene primjere dovoljno ozbiljnim primjerima klerofašizma? I da li bi možda bilo zgodno da se netko iz crkvenih redova bez uvijanja i traženja opravdanja u komunizmu ogradi od ovakvih skandaloznih gluparija? Sva je prilika da nešto takvo ipak nećemo dočekati.

Zašto nećemo? Zato što je Crkva oduvijek išla ruku pod ruku s fašizmom i podržavala ga kao ideju. Fašizam je branio tradicionalne vrijednosti i poticao nacionalizam i pobožnost. Crkvi je to itekako odgovaralo. To je naprosto bila opcija koja se, pored prijetećeg boljševizma, nametala sama po sebi. Vatikan je, uostalom, već 1929. s Mussolinijem potpisao sporazum poznat i kao Lateranski ugovor. Papa Pio XI. izjavio je kako je Mussolini 'čovjek kojega je poslala božja providnost'. U Španjolskoj, Portugalu, baš kao i u Endehaziji, Crkva je bila veoma pouzdani saveznik fašističkih režima. Prevrat mađarskih desničara, predvođenih admiralom Hortyjem, tamošnja je Crkva dočekala s velikim veseljem, a slično se dogodilo i u Slovačkoj.

S nacizmom u Njemačkoj je situacija bila nešto drugačija, ali nikako i dostojanstvenija. Tamošnje ponašanje Crkve najbolje bi se moglo opisati kao posvemašnja prostracija pred Hitlerovim ludilom. Prvi sporazum između Vatikana i Hitlerova Reicha potpisan je 1933., odmah nakon njegova dolaska na vlast. A kakva je bila priroda njihova odnosa najbolje ilustrira činjenica da je Katolička crkva 20. travnja svake godine organizirala proslave Hitlerova rođendana.

Zašto sve ovo spominjem? Zato što pokušavam objasniti kako se današnje verbalno mahnitanje dijela domaćeg klera i njihov moralni suport fašizmu nipošto ne mogu promatrati kao izdvojeni, sporadični incidenti, već kao neprekinuta i uporna konstanta gospode u štolama. Ništa nije od jučer, Crkva je, naime, ugovor s đavlom potpisala već davno i bojim se da se taj savez neće tek tako razvrgnuti.

Štoviše, imajući na umu ideološke preferencije buduće vlasti i utjecaj koji će Crkva imati na zbivanja u društveno-političkom životu, za očekivati je da će klerofašizam u Hrvatskoj, bez obzira na to što ga ni sad ne nedostaje, punim sjajem zablistati tek nakon nadolazećih parlamentarnih izbora.