Pisma iz Hrvatistana: Nepodnošljiva lakoća ubijanja

Nepodnošljiva lakoća ubijanja. Upravo spomenuta parafraza naslova divnoga Kunderina romana prvo je što bi čovjeku moglo pasti na pamet kada pogleda što se trenutno događa u svijetu oko njega.

Evo, recimo, kako su neku večer izgledali naslovi izdvojenih rubrika najčitanijih hrvatskih portala: 'Napadi u Egiptu: Militanti ubili 15 vojnika', 'Broj mrtvih raste iz dana u dan: U napadima na Pojas Gaze ubijeno najmanje 46 osoba', 'Bombaški napadi diljem Bagdada – ubijeno 26 osoba'.

Pa onda drugi dan nastavak: 'U 22 dana sukoba poginula 1022 Palestinca', 'Je li svijet zaboravio Siriju? U samo tjedan dana ubijeno više od 1700 ljudi', 'Izrael nemilosrdno gađa palestinsku djecu'. Jeste li izbrojali mrtve?

Ispada tako da je najveselija vijest zadnjih tjedana bila ona da je Hrvatska pred bankrotom i da ćemo u skorije vrijeme svi pokrepati od gladi.

Zastrašujući naslovi popraćeni su u pravilu uznemirujućim snimkama mrtve, izmasakrirane ili osakaćene djece i njihovih uplakanih i očajnih roditelja. Što su, jebemtiživot, i kome ta nevina dječica skrivila da zasluže takvo zlo kakvo ih snalazi svakoga dana?

Mogli bismo za potrebe ovoga ogleda napraviti jedan mali eksperiment. Imate li vi klince? Ok. Vi koji nemate zamislite da imate i onda pokušajte zamisliti sljedeće.

Pokušajte se, recimo, prisjetiti radosti onoga trenutka kada ste postali ponosni roditelji malenog anđela. Sjetite se prvih zubića, temperature i proljeva, prvih koraka i prve vožnje biciklom. Sjetite se zatim smijeha i susjedova grintanja kada mu je vaš mali nestaško u prvome osnovne kamenjem poskidao sve prozore na spavaćoj sobi.

Sjetite se kako vam je to malo biće pomoglo da napokon shvatite kakav ste kreten bili dotad i kako ste se zamarali glupostima koje u životu baš i nisu tako važne kako se činilo. Sjetite se svih zajedničkih trenutaka i neopisive sreće koju ste pritom osjećali. Jeste li?

Pokušajte onda zamisliti sunčano jutro, dan ni po čemu poseban, običan kao i toliki prije njega. Probudili ste dijete, nahranili ga i otpravili u školu.

Zamislite onda kako biste se osjećali i kako bi vam bilo da se ono nikada više ne vrati iz škole i da ste baš tada zadnji puta vidjeli svoje dijete živo. I to samo zato što neka praznoglava budala na raspolaganju u rukama ima minobacač ili mitraljez i zapovijed da puca.

Zašto? Da ubije. U ime čega? Religije? Nelogične, neobjektivne, iracionalne, netolarantne, s rasizmom povezane i zatucane religije? Zbog toga što jedno pomahnitalo pleme ne može objasniti drugom da je njihov Svemogući Bradonja bolji i važniji od tuđeg?

Zar zbog toga što je taj isti Bradonja jednom plemenu tobože obećao komad zemlje na kojem je dotad živjelo drugo pleme?

Prečesto je dosad upravo religija služila kao opravdanje za najbestijalnije zločine. Od Staroga zavjeta i Mojsija, preko pape Urbana II. i Richarda I., do, recimo, Saddama Husseina, koji je svoj genocidni pohod na Kurde nazvao 'Operacijom Anfal' i tako naglasio vezu s osmom surom u Kuranu koja mu je poslužila kao opravdanje za pljačku i krvoproliće.

Zbog para? Koliko je potrebno? Koliko košta ljudski život? Sto, dvjesto, milijun? Koliko snopova treba položiti na bankovni račun i kada će biti dovoljno?

Zbog nafte? Je li zaista barel crnoga zlata vredniji od dječjih suza? Nažalost i po svemu sudeći, bit će da jest.

Pa kamo to ide ovaj svijet? Zar je stvarno postalo tako lako ubiti drugo biće? Hoćemo li se ikada opametiti? Dostojevski je jednom davno zapisao kako nitko nema pravo na smijeh sve dok postoje dječje suze. Znači li nam to danas nešto?

Naivnih li i patetičnih pitanja. Ako znamo da se od prapovijesti do danas čovjek nije promijenio ni za milimetar. U svim vremenima i na svim kontinentima ljudi su uvijek bili ista gamad kakva su i danas.

I ako postoji konstanta koja se proteže kroz čitavu ljudsku povijest do današnjega dana, onda je to upravo nasilje. Nasilje i zločin. O čemu je čovjek uvijek ostavljao tragove, kao da se hvali time. Od već spomenute Biblije i Homerovih epova, preko srednjovjekovnih pogroma i eksterminacije američkih domorodaca, do holokausta u dvadesetom stoljeću.

Nema tu pomoći, čovjek je prokleti stvor i ne treba s njime imati puno posla. Zagrlite stoga svoje klince večeras. Previše je budala okolo.