Pisma iz Hrvatistana: Ronaldo ili Messi? Schweinsteiger!

Trebale su dakle proći dvadeset i četiri godine da se u finalu svjetskog nogometnog prvenstva ponovno nađu reprezentacije Njemačke i Argentine i da se na jedan simbolički način zatvori krug započet još tamo 1990. na prvenstvu u Italiji.

Gotovo četvrt stoljeća trebalo je proći da trofej namijenjen pobjedniku prvenstva ponovno podigne kapetan njemačke momčadi, u ovome slučaju Philipp Lahm, od nedjelje posve legitimni nasljednik legendarnog Lothara Matthäusa.

Upravo te '90. gledao si svoj prvi Mundijal, marljivo popunjavao album sa sličicama i učio geografiju, tražeći na malenom školskom globusu egzotične države poput Kostarike, Kameruna ili pak Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Album je, sjećaš se toga i danas, bio plave boje, u naslovu je pisalo Svetsko prvenstvo u fudbalu, a ispod toga bila je slika momčadi za koju si tada navijao: reprezentacije Jugoslavije, predvođena Sušićem, Piksijem Stojkovićem, Vujovićem i službeno najboljim mladim igračem svijeta Robertom Prosinečkim.

Tada nisi mogao znati da će tu istu reprezentaciju samo dvije godine kasnije na prvenstvu Europe u Švedskoj, zbog razloga koji s nogometom nemaju nikakve veze, zamijeniti Schmeichelova Danska i tako postati vjerojatno jedina momčad koja je osvojila naslov a da se na završni turnir nije plasirala kroz kvalifikacije, već je u ždrijeb ubačena naknadno.

Sličice igrača kojima si popunjavao album nisu bile samoljepljive, nego su izgledale poput poštanskih markica pa ih je prije lijepljenja trebalo ovlažiti jezikom ili mokrom krpom. Zbog onog nevjerojatnog pogotka Rusima u finalu '88. posebno je na cijeni bila ona s likom nizozemskog centarfora Marca van Bastena.

Slučaj je htio da te 90. godine reprezentacija bivše države svoju prvu utakmicu odigra na mitskome San Siru i to protiv Beckenbauverova Elfa. Pogotcima Matthäusa, Klinnsmana i Völlera moćni njemački stroj demolirao je obeshrabrenu Jugoslaviju.

Doživio si to kao najstrašniju katastrofu i tu večer prvi puta čuo onu mitsku rečenicu: To su Švabe. A sa Švabama, sine, nema zajebancije.

U to si se jasno mogao uvjeriti u utakmicama koje su uslijedile. Na putu do finala redom su padali UAE, Kolumbija, Nizozemska, Čehoslovačka i Linekerova Engleska. U finalu je čekala Maradonina Argentina koja je u četvrtfinalu na penale izbacila izabranike Ivice Osima.

Ako ni zbog čega drugog onda barem zbog toga, navijanje za Kaiserov Wehrmacht činilo ti se tada kao jedini logičan izbor. U mučnoj, kvrgavoj i teško gledljivoj utakmici Argentinci su skupljali crvene kartone, a Guido Buchwald dobijene duele protiv Maradone. Na kraju je Elf, pogotkom Andreasa Brehmea, stigao do pobjede.

Velikim finalom između Njemačke i Argentine završit će tako tvoj prvi Mundijal. Slika na kojoj Lothar Matthäus visoko podiže trofej na rimskom Olimpicu urezat će ti se u pamćenje. Od tada pa nadalje Njemačka će biti sinonim za upornost, izdržljivost, borbenost, discipliniranost, karakter i mudovitost.

Da sa Švabama zaista nema zajebancije mogao si vidjeti već dvije godine kasnije kada su na europskom prvenstvu stigli do finala u kojem su nevjerojatno poraženi od Danske. Moglo se vidjeti i četiri godine kasnije kada su na prvenstvu u Engleskoj ispravili tu slučajnu pogrešku i uzeli naslov.

Jedna sjajna generacija njemačkih nogometaša definitivno je poslana u penziju tek '98. u Francuskoj. Katastrofalan četvrtfinalni poraz od Bobanove Hrvatske bio je znak za opću uzbunu.

Tada se činilo kako će trebati barem petnaest godina da se Elf ponovno podigne na noge. Švabe su, međutim, imali drugačiji plan. Baš ništa nije se prepuštalo slučaju.

Reorganizirali su saveze i domaće lige, uložili silne milijarde u infrastrukturu, modernizirali omladinske pogone i krenuli proizvoditi igrače koji će za par godina biti najbolji na svijetu.

Nije im trebalo dugo. Već 2002. u Japanu i Koreji igrali su finale svjetskog prvenstva.  To su Švabe. A sa Švabama, sine, nema zajebancije. Nevjerojatan je to mentalitet. I kada su potpuno oboreni na koljena, oni se u najkraćem mogućem roku vraćaju direktno na vrh. Nijemac je krut, ali ima nešto čudno životno u sebi, govorio je još davno Miroslav Krleža.

Od te 2002. do danas Nijemci su igrali četiri uzastopna polufinala na Mundijalima. Dakako postojale su i druge veličanstvene generacije, postojao je Peleov Brazil, Zidaneova Francuska, Xavijeva Španjolska, ali baš ni jedna nije igrala polufinala na četiri uzastopna turnira.

Nakon finala 2002. bili su treći kao domaćini 2006. Zatim su taj uspjeh ponovili 2010. u Južnoj Africi. U međuvremenu su stigli odigrati i finale europskog prvenstva 2008. u Austriji.

Bilo je, naravno, samo pitanje vremena kada će se popeti na najviše postolje. Nagrada za sav uložen novac, trud i dosljednost stigla je, eto, na netom završenom prvenstvu u Brazilu.

Slučaj je htio da Elf svoju prvu utakmicu odigra protiv Ronaldova Portugala. Kao i one '90. Jugoslaviji, Nijemci su svom prvom suparniku uvaljali četiri komada. Legendarni Eusebio okretao se u grobu, baš kao i nemoćni Ronaldo na travnjaku stadiona u Salvadoru.

Strahovita demonstracija nogometne moći u misli je opet prizvala onu mitsku rečenicu koju si prvi puta čuo davne '90. godine – To su Švabe, a sa Švabama, sine, nema zajebancije.

U to su se vrlo jasno mogli uvjeriti svi koji su pratili utakmice što su uslijedile. Na putu do polufinala redom su padali Gana, SAD, Alžir i Francuska. U polufinalu je čekao Brazil.

U prvih pola sata mogli smo se uvjeriti zašto je Njemačka upravo to što jest i zašto nitko drugi nije poput njih. Scolarijeva momčad izgledala je poput hrvatskog gospodarstva, poput Milanovićeve Vlade, potpuno izgubljena, neopravdano bahata, bez ikakve vizije i prepuštena posvemašnjoj stihiji.

S druge pak strane, Nijemci su imali plan. Baš kao i 2002., baš kao i 2006., baš kao i 2010. Baš kao i u gospodarstvu, baš kao i u svim drugim segmentima, tako i u nogometu – oni naprosto imaju jasan plan. A taj plan nije uključivao ispadanje u polufinalu, nego osvajanje naslova. Do cilja je preostao još jedan meč. U finalu je čekala Argentina.

Trebale su dakle proći 24 godine da se u finalu svjetskog nogometnog prvenstva ponovno nađu reprezentacije Njemačke i Argentine i da se na jedan simbolički način zatvori krug započet još tamo 1990. na prvenstvu u Italiji.

Susretale su se dvije reprezentacije, istinabog, i kasnije na Mundijalima – igrale su 2006. te 2010. u četvrtfinalu, i svaki puta je prošla Njemačka – ali nikada nakon '90. tako visoko, nikada u finalu.

Odavno već ne skupljaš sličice i ne lijepiš ih u album, odavno već nogomet ne izaziva u tebi takvo uzbuđenje kao one devedesete godine, pa ipak, sijaset simpatičnih podudarnosti nije ti ove nedjelje dopuštao da ostaneš posve nezainteresiran i hladan. Velikim finalom između Njemačke i Argentine završit će tako i tvoj sedmi Mundijal. Baš kao i prvi u Italiji 1990.

Ako ni zbog čega drugog onda barem zbog toga – dobro, ajde, i zbog tog mentaliteta, i zbog Klosea, i onog buljookog Turčina, i zbog Jogijeve skromnosti i poniznosti, i zbog najpolivalentnijeg igrača današnjice, vođe s velikim V i mudima od titana Bastiana Schweinsteigera, i zbog toga što bi onaj pingvin Messi želio svim silama biti Maradona, a ne može i nikada neće – navijanje za Löwov Wehrmacht činilo ti se opet kao jedini logičan izbor.

U napetoj i taktički veoma zahtjevnoj utakmici, Argentinci su igrali bunker i vrebali iz polukontri i kontri, a Nijemci su 120 minuta uporno pokušavali i na kraju uspjeli. Na kraju je Elf, pogotkom Marija Götzea, stigao do pobjede.

Gotovo četvrt stoljeća trebalo je dakle proći da trofej namijenjen pobjedniku prvenstva ponovno podigne kapetan njemačke momčadi. Slika na kojoj Philipp Lahm visoko podiže trofej na mitskoj Maracani urezat će ti se u pamćenje.

Tim činom kao da su stvari nekako došle na svoje mjesto. Kao da je zadovoljena neka viša pravda. Kao da nogomet od nedjelje više nikada neće biti isti. Messi ili Ronaldo? Ajte, molim vas. Bastian Schweinsteiger! Švabo je to. A sa Švabama, sine, nema zajebancije.