Brodom bez jarbola prek Mure do Napolitanki i “Kiš” Balatona

Skela u Murskom Središću udaljena je od grada, u smjeru Svetoga Martina samo dva-tri kilometra. S glavne prometnice uski šljunčani zavojiti puteljak ravno vas vodi do skele. Sagrađena je prije sedam godina i jedna je od zanimljivijih turističkih atrakcija Grada na desnoj obali rijeke, piše 30 dana. 

-Kad zapuše muršćak, bez dobre obleke je tam grdo. Ali ve neje još tak hudo. A kam ste se uputili?, morti do broda, morete iti Stanko je sigurno doli - pospominjali smo se s bakom još o koječemu, pa spustili do rijeke.
U ovo doba godine vodostaj je iznimno nizak i vidi se šljunčano dno. Da je čovjek pregazi od milja… Murski vuk Stanko Kolarić tvrdi da nije baš tako…

– Mura je brza i kad je tak niska kak’ ve. I da zgledi plaha, treba biti jako oprezan.- Odrastao je na njezinim obalama, uživao, a sad ga za rijeku vežu obveze. Iako je šoštarija obiteljska tradicija, umjesto da popravlja cipele, posebice otkad je u obiteljskoj mirovini, veselije mu je prevoziti ljude s jedne na drugu obalu. Stanko Kolarić najmlađi je po stažu međimurski skelar. Taj posao obavlja tek drugu sezonu. On je skelar na skeli, ili kako bi to rekli domaći ljudi - brodar na brodu.

Skela u Murskom Središću udaljena je od grada, u smjeru Svetoga Martina samo dva-tri kilometra. S glavne prometnice uski šljunčani zavojiti puteljak ravno vas vodi do skele. Sagrađena je prije sedam godina i jedna je od zanimljivijih turističkih atrakcija Grada na desnoj obali rijeke. Uz skelarsku brvnaru iliti bajtu «Fusek» uređeno je dječje igralište, postavljene klupice, stolovi. Tu je zdenec, roštilj. Ljeti je gužva – mnogo kupača, šetača. Uživaju ljudi na obali uz pivicu, dobar zalogaj. Iako se tu i tamo u zimsko vrijeme ovamo rado naluknu domaći ljudi, malo će se tko, osim ribiča i lovaca, uputiti skelom na drugu obalu.

Skela je doživljaj. Dva kompa sa po tri komore čine ju nepotopivom. Na njezinoj palubi vijori se državna zastava, u kutu veliko sidro. Skelareva kučica izgleda poput zapovjednoga mosta. Pa zapravo i jest: skelar je zapovjednik i jedini odgovoran za sigurnost plovidbe. U njoj je nešto nužne opreme – lopata, metle, kišna kabanica, pojas za spašavanje. Na plovidbi od lijeve do desne obale prate je dvije privezane šajke. Može prevesti 120 ljudi, tu stanu dva automobila, jedan traktor.

Rijeka čini ljudske duše opuštenijima, radosnijima. –Je, istina je, čim ljudi dojdu sim, preporode se, vele da zaborave se brige, kak da voda se odnese sobom, pripovijeda Stanko. Rođen je u Jurovcu prije pedesetak godina i Mura mu je, kako stvari stoje, suđena. Svaki dan obilazi brod.

-Moram dojti na obalu, malo pogledati, pospominati se z Murom. Ona stalno šapče, pripovijeda, a to me ispunjava, odmara. Lijepo je kad je mirno, ali kad nahrupi voda, pa rijeka podivlja, ima i straha. Zastrašujući huk moćne rijeke lomi i nosi sve pred sobom. A i kad je tak mala voda, more sega donesti pa se mora pogledati.

Za visoka vodostaja puno je opasnosti za brod. -Moram svakako ovdje biti da pazim na skelu, da se ne zaustavi drveće i otrgne sajlu. Onda moram malo micati brod da izbjegnem. Za niskoga vodostaja, za prilike kakve su u ovo doba, s jedne na drugu obale treba četiri do pet minuta, a kad Mura nabuja, jednostavno preletite rijeku u minuti, kaže. Kad je kormilo u sigurnim rukama, nema bojazni da skela od nekoliko tona mirno ne pristane uz obalu. A odgovornost je velika, pogotovo ljeti. Prelazi tada rijeku i do stotinjak puta, tu zna biti mnogo djece.
Kad Mura napusti svoje korito, pa zarobi vrbike, nestane i puta. Do skele se tada jedino dolazi čamcem. Skelar Stanko i tada dolazi redovito, a ima i onih kaj očeju pogledati Muru izbliza.

Srećko Srnec svoju Muru sanja i u dalekome svijetu. Rođen je u Murskom Središću, živi i radi u Njemačkoj. Svako slobodno vrijeme, i evo ga u domaji pa na Muru. -Dolazim ovamo da uživam punim srcem i dušom, odmorim oči od neonskog svjetla, gradske buke. Jednostavno, tu je prekrasan krajolik, lijepa priroda. A i prijatelj Stanko je uvijek tu. Lijepa su druženja. Biti tu je doživljaj – skela, rijeka. Nema lepšega!
Malo spomenka pa na drugu obalu. A onda pred očima druga priča, drugi svijet - netaknuta priroda, božanski mir. –Si su oduševljeni kad dojdu sim. Izgleda stvarno čudesno. Tu kak drveće izraste, tak i istrune. Nitko ništ’ ne iskoristi, ne odvozi. Ribiči i lovci održavaju putove, šetnice. Ovdje ima visoke divljači, kormorana, bijelih i sivih čaplji. Nije rijetkost da naiđete na igru dabrova, a to pak je poseban doživljaj, pripovijeda nam Stanko.

Što dublje ulazite u porječje Mure, to je šumski svijet tajanstveniji, zanimljiviji. Osam šljunčara, poredanih jedna pored druge, nazvane su Napolitanke i jedno su od skrovitijih mjesta za ribolov. Zaobilazimo porušena stabla, skraćujemo put improviziranim prijelazima osiguranim sajlama i evo nam sugovornika: članovi Sportskoga ribolovnog društva “Mura“ iz Murskog Središća u akciji su čišćenja i popravljanja mosta, uništenog za vrijeme visokoga vodostaja.

-Ima nas dosta, ali smo se raspršili po šumi, no važno da znamo de se bumo zišli, uvjeravaju nas.
Dobra vura lagana hoda i evo nas na Malome Balatonu. Kiš Balatonu, po mađarski. Ivica Vugrinec provjerava ribičke dozvole. I Muru i skrivene rukavce, kako je to uobičajeno reći, poznaje k’o svoj džep. Ribočuvar je osam godina. Iako dužnost traži veliki napor i odgovornost - to je pogranična zona, neugodnih iskustava nema.

- U početku je bilo malo teže, no poslije smo se jedni drugima prilagodili. Uvijek ima onih koji vole loviti u mutnom, a u ovoj divljini lako se skriti. Uz Napolitanke i Balaton, tu su jezera Stara vaga pa Stara Mura.
Suradnja je sa susjedima Slovencima izvrsna. U SRD-u „Mura“ iz Murskog Središća sto četrdeset ribolovaca je iz Slovenije. Laci i Bojan na Balaton dolaze godinama. - Pa što da vam kažem, ima riba, ali ih je teško uloviti jer sad je poraslo vodeno bilje pa trebate biti strpljiv. Tu ima štuke, ima krapa, amura, grgeča.

Bez onih uobičajenih ribičkih izračuna o veličini i težini ulovljene ribe, Laci nam iznosi realne brojke -Pa najveću ribu koju sam tu primil je bila štuka od pel kila, a nedugo i grgeča od 2 kilograma. A čujte, surađujemo odlično. Politika radi svoje, a tu između nas, između ljudi, nije bilo nikad problema i ja mislim da neće ni biti. Pajdaš Bojan nije zadovoljan današnjim ulovom, ali, kaže, ima i za to lijeka – Onda pečenjarimo. Tu dolazi puno ribiča, složno je društvo i skupa uživamo u prirodi.

Nekadašnja šljunčara, Mali Balaton, prostire se na nekoliko hektara i omiljena je ribička oaza. A zimi je kraj posebno lijep. Bilo je godina kad je bio zaleđen pa se lovilo na eskimski način.

No, vratimo se prići na desnoj obali Mure do skelareve bajte «Fusek».

Ljeti je na rijeci posebice živo – spuštaju se ljudi rijekom gumenjacima, šajkama. Uživa u ljepotama tajanstvenih obala, sprudova. A ima tu kojekakovih doživljaja, ljudi se zatekli u raznim prilikama i neprilikama. Pa priroda je to, ljudi dragi…

U zimsko doba, pri skelarevoj kućici, zimski vozni red - dolaze zaljubljenici na partiju karata, kupicu razgovora. Kad vrbicima šiba svom silinom muršćak, uz pucketanje vatre je najljepše. Vani se snježne pahulje stapaju s ledenom rijekom, a uz toplu peć pretresaju važni događaji, doživljaji. Diši pečeni komper, slanina. Špek, klobasi. Pa tko više i pita za zimu. –Je, je, točno, ali samo tak’ dugo dok ne treba doma iti, veli kapetan Stanko.

Pa kako onda u dalekom svijetu ne sanjariti o Muri, dragoj domaji…