Pisma iz Hrvatistana: Jakob Dencinger – čuvar plaže u zimskom periodu

Susjedi ga opisuju kao tihog, mirnog, vrlo pristojnog i obrazovanog. Jedni kažu da je pedantan i elegantan, pravi džentlmen profinjenih manira, koji uvijek otvara vrata ženskoj osobi i pušta je da prva uđe u dizalo.

Drugi prisnažuju da je vrlo svježeg uma, da puno čita i da je o svemu odlično informiran.

Pojedinosti iz njegove prošlosti nisu im poznate, ali im nisu, ako ćemo pravo, baš nešto ni bitne. Znate kako je to, nezgodno je čovjeka pitati ima li ljubavnicu, nezgodno ga je pitati ima li para, a još nezgodnije gdje je bio i što je radio u mladosti. On pak sam za sebe kaže da ga ne zanimaju novinari i da mu nije u interesu pričati s njima. U jedan od najljepših osječkih kvartova, s kojega pogled puca na Zimsku luku i rijeku Dravu, doselio je devedesete godine i ondje kupio dva stana. Navodno ih bivši vlasnik nije imao namjeru prodavati, ali tada je, kaže legenda, stigla prava marlonbrandovska ponuda koju je bilo nemoguće odbiti.

A tko je zapravo taj mirni, pristojni susjed koji osječke penzionerke izvodi na sladoled, piće i fiš-paprikaš? I kako to da ga ne zanimaju novinari, u vrijeme kada bi svaka šuša dupeta dala samo da joj njuškica izađe u nekoj od tiskovina? I zašto, na kraju krajeva, toliko izbjegava priču o prošlosti?

Njegovo je ime Jakob Dencinger. Rođen je 1924. godine i kada bi morao pričati o svojoj prošlosti, onda bi svakako morao ispričati kako je kao osamnaestogodišnjak pristupio postrojbama Waffen SS-a, pa onda polako napredovao u nacističkoj hijerarhiji zla, da bi na kraju postao članom Totenkopfverbände, najkrvoločnije Hitlerove jedinice, specijalizirane za upravljanje koncentracijskim logorima. Morao bi ispričati kako je to biti čuvar u tvornicama smrti kao što su Mauthausen, Plaszow, Auschwitz, Sachsenhausen i Buchenwald, dakle mjestima na kojima su dnevno ubijane tisuće ljudi. A službovao je u svim navedenima.

Kada bi mirni i pristojni susjed Dencinger pričao o svojoj prošlosti, morao bi svakako ispričati i to kako se čovjek ćuti kada gleda pacijente doktora Mengelea; kako je to kada gleda kako nahuškani psi trgaju leševe nedužnih ljudi; kako je to kada pred sobom gleda četverogodišnje kosture, kojima se ni plinska komora ne čini kao najgora opcija, jer glad ubija sporije od cijanovodika.

Morao bi ispričati kako je krivotvoreći isprave pobjegao u Ameriku, gdje mu zbog mutne prošlosti nisu dali mira, pa je devedesete sreću potražio u Hrvatskoj, u kojoj, eto, desetljećima mirno živi, baš kao da je u onom Paskaljevićevu klasiku bio čuvar plaže u zimskom periodu, a ne kao da je službovao u logorima u kojima je pobijeno nekoliko milijuna ljudi.

I tu zapravo dolazimo do poante cijele priče. Kako to da čovjek koji se dobrovoljno nagledao smrti za deset života, koji je bio njen sluga, koji joj se ni jednim svojim činom nije usprotivio, kako to da takav čovjek nigdje nema mira i nigdje ne može živjeti tako spokojno kao u Hrvatskoj? Kako to da je morao pobjeći iz svih zemalja u kojima je odlučio pustiti korijenje, a ovdje može tako mirno šetuckati gradom i kupovati penzionerkama kornete?

Nažalost, odgovor na ova pitanja ustvari je vrlo jednostavan. Početkom devedesetih Hrvatska je, uz blagoslov tadašnjeg vrhovnog vođe, širom otvorila svoja vrata i postala pravi eldorado za ljudski šljam najgore vrste. Upravo tih godina ovamo su nahrupili kojekakvi razbojnici, sjecikese i zlotvori, tražeći priliku za novi početak. Jedni su tako postali ministri u tadašnjoj Vladi, drugi konzuli u stranim državama, treći su postali tajkuni i ugledni poduzetnici, a četvrti su pak, poput Jakoba Dencingera, ovdje pronašli toplo ognjište za penzionerske dane, sasvim sigurni u to da će biti dočekani raširenih ruku i da ih nitko neće pipnuti.

Sjetite se kako je tih godina ovdje dočekan ustaški stožernik Ivo Rojnica. Sjetite se kako je dočekan upravitelj Jasenovca Dinko Šakić i tko mu je sve od političke elite bio na sprovodu. Hrvatska si naprosto nikada nije dopustila taj luksuz da se olako odrekne svojih zločinaca.

Mene stoga čudi činjenica da Jakob Dencinger ovih dana zaključava vrata pred znatiželjnim novinarima. Kao da se nečega boji. Ja stvarno ne vidim čega bi se on trebao bojati. Što bi se njemu u Glavaševu Osijeku moglo dogoditi? Više bi problema u slavonskoj metropoli imao da se predstavlja kao šahist nego kao čuvar Hitlerovih logora smrti. Nije li, najzad, upravo Glavaš, pravomoćno osuđeni ratni zločinac, godinama bio šef saborskoga Odbora za ljudska prava?

Možemo biti i do kraja konkretni: da nije bilo Hitlera i Dencingera, nikada ne bi bilo ni Endehazije. Da nije bilo njih nikada se ne bi, kako je to lijepo objasnio ćaća Franjo, konkretizirao tisućljetni san Hrvata o vlastitoj državi. Stoga se Jakob Dencinger ovdje može osjećati kao zaslužni građanin. Može slobodno otvoriti svoja vrata, bez ikakvog straha za svoje zdravlje. Hrvatska gruda zna cijeniti stare zasluge.

Pripadnike Hitlerovih postrojbi Hrvatska nikada ne odbija. Upravo suprotno, ako ne dođu sami, ona ih poziva u službene posjete i pred njima pada ničice. Evo, jedan od poznatijih koji je bio u zadnje vrijeme, došao je u crvenim Prada cipelama, s prstenom sv. Petra na prstenjaku. Kako li se ono zvao? Da, Benedikt Šesnaesti.