Možemo li živjeti sa sjećanjem na bolove prošlosti bez da nas to uništi?

Svi smo mi skloni poistovjetiti se sa svojom boli. A to, u principu, nije tako loše. Svi mi imamo priče. Bili smo na vrhovima planina, bili smo na tamnom dnu, bespomoćno nošeni snažnim strujama beznađa. Svi mi znamo kako izgleda predivna i magična strana života, kao i ona strana koja je mračna.

Pričamo svoje priče jer poznajemo i druge koji su bili u toj situaciji. Pričamo im kako bi podsjetili sebe na to gdje smo bili i koliko smo daleko dogurali. Pričamo im kako bi ih zamolili za pomoć, nadajući se da će nas netko uhvatiti za ruku i neće nas pustiti. A ponekad svoju priču pričamo kako bi sami sebe oslobodili.

Međutim, isto se tako moramo zapitati ima li granice u pričanju o našoj patnji i prepuštanju toj boli. Jer pričanje svoje priče nije uvijek bezbolno. Ponekad se moraš vratiti i proživjeti trenutke za koje bi radije voljela da ostanu u nekom dalekom kutku našeg uma. Ali bol, razočaranje i ljutnja koju smo prevazišli mogu ponekad motivirati iznimnu kreativnost, tako da često to ponovno proživljavamo i o tome pišemo i onda to pružimo svijetu i kažemo, “Evo, kroz ovo sam prošla,” i nadamo se da će se u tome još netko prepoznati.

Cijeli članak pročitajte na: zdravaisretna.hr