CRNI DANI NA VIDIKU Razgovarali smo s radnicima i radnicama VIKA o njihovoj neizvjesnoj budućnosti

Jutros u pola osam nekoliko desetaka radnika nedavno izgorjele tvornice VIKO pogureno i šutke slušali su od mobilnog tima HZZ-a o svojim pravima i perspektivama, rijetko kada prekidajući izlaganje svojim pitanjima.

A službenice HZZ-a izlagale su zakonske mogućnosti rješavanja njihove situacije ako uskoro završe na burzi. Službena odluka o otkazima nije još donijeta, premda je svakome jasno da su otkazi praktički neminovni.

'Kako ćemo s 1310 kuna mjesečno?'

- Tražimo sva moguća rješenja i pomoć, kucamo na sva moguća vrata. Ali otkazi su vrlo realna mogućnost.... Ne mogu vam ni reći koliko nam je to teško, ulažeš, mučiš se cijeli život i sada... - govori nam direktorica prodaje Goranka Mehun, jedva susprežući suze. Odmah nakon izjave otišla je u Zagreb, čini još jedan očajnički pokušaj da se možda nešto i sredi.

Većina radnika u tvornici su proveli po 20 i više godina. Svima je želja ista - da nekim čudom pogon ponovno proradi i oni se vrate na svoja radna mjesta.

- Dobit ćemo 1310 kuna naknade, pa pokušajte živjeti s time. Ni za pola režija, a gdje su nam još krediti, pa minusi? - slomljeno nam objašnjava jedan radnik.

Uspjeli smo nekako dobiti izjavu od Branke Rogine iz HZZ-a, jer je njima načelno zabranjeno davati izjave za javnost.

- Na tržištu rada dosta se traže obućari i kožari, tako da će moći dosta brzo naći posao. Od svih radnika - koliko su mi poznati podaci - samo jedan ima uvjete za prijevremenu mirovinu. Ostali će od burze dobivati naknadu od 90 do 450 dana, ovisno o stažu. - iznosi nam Branka Rogina.

'Tko će nas zaposliti?'

No, problem je u tome što su mnogi od radnika - osobito žene - u dobi od 50-ak godina i pribojavaju se da je za njih praktički nemoguće naći novi posao.

- Kad dođete kod novog poslodavca, morate se dokazivati. Oni vam onda daju prvo one najteže pomoćne poslove, a nemam više snage raditi kao u mladosti. Mi ćemo morati raditi do 67. godine - i ne znam kako ćemo to uopće izdržati. Jedino se nadam da ćemo se vratiti ovdje, bili smo kao obitelj. - govori nam kroz suze jedna od radnica.

- Meni je muž umro prije 10 godina, ne mogu imati njegovu mirovinu, a sad više nemam posla. Otići ću negdje van, ne mogu se više mučiti za minimalac. - odgovara nam druga radnica. Svi su oni jednoglasni u tome da im je jedina prihvatljiva opcija vratiti se u VIKO, na svoja stara radna mjesta. S nevjericom su obišli pogon i vidjeli sve strahovite posljedice prošlotjednog požara. Nadaju se da će se negdje naći neki prostor za pogon. Naknade s burze su im nedovoljne, a nemaju snage za traženje drugog posla i dokazivanje novom poslodavcu. Nažalost, kako se čini u ovom trenutku, drugih opcija za njih nema.

>> FOTO Pogledajte štetu velikih razmjera u tvornici obuće VIKO