ŽIVOTNA ISPOVIJEST Antun Presečki: Bio sam gladan kruha i ne smatram se tajkunom

Nakon što je kupio djelatnost AP-a, ovaj gospodarstvenik iz Krapinsko zagorske županije kupio je i varaždinski autobusni kolodvor. Suradnjom s lokalnim vlastima je, kaže, pozitivno iznena?en i zadovoljan, a osim što je obe?ao da ?e u našem gradu kolodvor potpuno osuvremeniti, najavio je i kupnju kolodvora u ?akovcu i Ludbregu.

Djelatnost kolodvorskih usluga Prese?ki pruža još u Novom Marofu, Ivancu, Krapini, Zaboku, Zlataru i Pregradi, a njegova posljednja akvizicija samo je još jedan korak k okrupnjivanju poslovanja Prese?ki grupe na sjeverozapadu zemlje. U svom vlasništvu ima i vlastitu pekarnicu, stanicu za tehni?ki pregled, kao i zastupništvo za prodaju Isuzu i VDL autobusa u Hrvatskoj i Sloveniji.

"Vratit ?u se kao vlasnik!"

U velja?i ove godine postao je predsjednik Udruženja cestovnog putni?kog prometa pri HGK, i to je uglavnom ono što je o Antunu Prese?kom poznato. U našem kraju manje se zna da je u Krapini suosniva? Veleu?ilišta "Hrvatsko zagorje", na kojem ve? osmu godinu obnaša dužnost dekana.

Nekako se ?ini da je sve u svom životu ?inio s velikim razlogom. Iz Croatiatransa otišao je s rije?ima "Vratit ?u se kao vlasnik!" i vratio se. – Kao vlasnik! Neko? je bio gladan kruha, pa je mnogo godina kasnije otvorio pekaru. Danas ga pomalo smeta što ga neki smatraju tajkunom, pa je napisao i izdao vlastitu autobiografiju. A sve o svom intrigantnom poduzetni?kom životu i pogledima na život ispri?ao je u ovom intervjuu.

Možete li se prisjetiti kako ste se uop?e našli u biznisu s autoprijevozništvom?
Svaki mladi ?ovjek teži k tome da vozi pa sam tako i ja još od malena „mirisao“ benzinske pare . Završio sam za kerami?ara, me?utim kada sam došao iz vojske prvo radno mjesto bilo mi je u Croatiatransu gdje sam radio kao voza?. A zanimljivo, prva tura bila mi je Pariz , u me?unarodnom prometu vozio sam tri i pol godine. Nakon toga upisao sam i završio tadašnju Saobra?ajno-tehni?ku školu i 1978. godine u Krapini otvorio Teretni promet. Od tada sam na istoj poziciji, mijenjale su se samo firme.

Akvizirali ste na na?in da kupujete tvrtke u ste?aju?
Da, model je bio kupiti tvrtku u ste?aju jer u tom slu?aju dobijete osnovu, a to su – linije i onda na tome nadogra?ivati našu poslovnu politiku. Ina?e, da odem u privatni biznis natjerala me sila jer sam 1990. ostao bez posla i dvije godine bio na burzi. U firmi je došlo do smjene rukovodstva. Jest da su meni obe?ali neki posao direktora specijalnog teretnog prometa u Zagrebu, ali meni tada nije odgovaralo da svaki dan putujem na posao u Zagreb. U ožujku 1990. otvorio sam vlastitu firmu, Prese?ki prijevoz.

Je li taj otkaz bio svojevrstan psihološki "okida?"?
Znate, svi mi imamo nešto u sebi. U tom biznisu ja sam se vidio još u djetinjstvu, sanjao sam svoju budu?nost i ona se ostvarila. Vjerujem da je u ?ovjeku ono što ?e postati i kako ?e se razvijati u svom životu. Najvažnije je to kakav stav zauzmete u mladosti, a ja sam u svojoj percepciji života još od mladosti imao viziju toga da nešto postanem. Tome je svakako pridonio i odgoj moje majke i oca, kojeg smo žena i ja prenijeli na djecu, a sada prenosimo i na unuke.

Obiteljska tvrtka

Na najvažnije funkcije u tvrtci zbog toga postavljate upravo ?lanove obitelji?
Mi smo obiteljska tvrtka, što je dobro jer se u najtežim trenucima imate na koga osloniti. Mi smo ih svakako prolazili jer smo uzimali kredite s visokim kamatama. To, dakle, ne možete sa suradnicima jer oni to ne osje?aju. Pod hipoteku morate dati i vlastitu imovinu. Kad to napravite, onda vam suradnik isto tako vrlo malo može pomo?i jer treba podmetnuti le?a. Danas je sasvim druga slika. Mi menadžere moramo imati jer ne možemo biti svugdje, ali prije svega provjerene ljude, a imamo i kontrolne mehanizme pomo?u kojih ih nadziremo.

Što zahtijevate od djelatnika koji rade kod vas?
Prije svega zahtijevamo znanje,odlu?nost,odgovornost i lojalnost. Lojalnost je svakako važnija jer netko možda ima manje znanja, ali ako je lojalan nau?it ?e. Ako netko nije lojalan, onda je badava i znanje! Treba imati i odlu?nosti jer se ne može za sve pitati vlasnika. U 25 godina, koliko je stara naša tvrtka, mnogi naši menadžeri zajedno sa mnom našli su se u vrlo složenim situacijama. Danas smo tu gdje jesmo, ali uspjeli su samo oni koji su bili odgovorni, odlu?ni i koji nisu imali skrivene namjere da rade za sebe.

Na listi ste najbogatijih Hrvata, predstavlja li vam to kakvu osobnu satisfakciju?
Pro?itao sam to na nekim portalima, ali ne bih ja to tako rekao. Nikada nisam gledao bogatstvo kroz vid imovine, jer mislim da je ono prije svega u tome kad ?ovjek ima ispunjenu dušu svojim djelima. Re?i ?u vam i to o ?emu sam neki dan razgovarao sa ženom. Veli ona: "Ton?ek, mi ne možemo re?i da je to što imamo naše. Sve je to bankovno!". Ljudi imaju krivu percepciju. Uvijek sam išao iz kredita u kredit, ulagao u tvrtku, i osim ku?e koju sam napravio prije, ništa drugo nije moje. I ono što sam ve? otplatio nije moje. Ja sam samo dio kolektiva i onaj koji omogu?ava svim tim ljudima da imaju posao. Tako da se ne smatram tajkunom, a kad bi i ljudi tako gledali na stvari, onda bi bila druga?ija percepcija nas poduzetnika.

Sluge bankama

Koja sitna zadovoljstva si ipak priuštite?
Najve?e bogatstvo mi je to, da su mi djeca i unuci skromni. Živimo skromno kao i sav ostali svijet i puno radimo. Ja sam obra?ujem svoj vinograd i imanje i vjerujte mi, nikome od onih koji se danas nalaze u miljeu onih koji su nešto stvorili nije lako. Piše da ja imam navodno veliku imovinu. Ona možda i vrijedi toliko, ali je ve? 25 godina pod hipotekom . Svi mi smo sluge bankama! Ljudi moraju shvatiti da banke zapravo zara?uju, a mi dajemo sebe i svoj život da bi ljudi imali gdje raditi. Ako želiš biti uspješan menadžer ili poduzetnik onda moraš biti žrtva.

Može se tako?er pro?itati da ste napradovali zato što ste devedesetih bili blizak HDZ-u...
Ja sam vam u HDZ-u bio do 1994. godine i kao predsjednik izvršnog vije?a radio bez naknade, zato što za mene novci nikada nisu bili bitni. Ja sam tada ulagao u sebe i svoje djelatnike, a iz politike sam se povukao 1994. godine i od tada nisam nigdje. Po?eo sam napredovati tek godinu dana kasnije, 1995. godine kada sam kupio Autoprijevoz Krapina i Krapina bus. Ina?e politiku cijenim, ali do odre?ene granice! Tko se za nju veže taj nema budu?nosti. Ja se nisam vezao i danas vidim da nisam pogriješio.

Kakva vam je obiteljska pozadina, jeste li kao dijete bili siromašan?
Bio sam gladan kruha i zato sam napravio pekaru. Svi koji su u životu uspjeli bili su siromašni. Nitko se nije rodio sa znanjem i fakultetom. Kroz život treba kro?iti i, kako bi rekli Zagorci, razmicati glogovo trnje, a to nije jednostavno. Ili se sav podereš ili uspiješ! Najteže u cijeloj toj pri?i su novci. Ja sam najprije za hipoteku dao svoju vlastitu ku?u, onda i pekarnicu kada smo kupovali Autoprijevoz i Krapina bus. Drugog izbora nismo imali, jer da to nismo napravili ne bismo mogli u biznis. U ono vrijeme to je bila velika lutrija!

Doktorat

Nitko se nije rodio s fakultetom pa ni vi . Kako ste to uz sav posao stigli?
To me puno ljudi pita. Ja sam no?na ptica i spavao sam u prosjeku ?etiri do pet sati dnevno. Najviše sam znao nau?iti od dva do pet sati ujutro. Nije problem u?iti i raditi nego ste?i navike! Najprije sam završio za kerami?ara pa sam otišao u vojsku, gdje sam bio voza? . Nakon toga dobio sam posao voza?a, vozio tri i pol godine i odmah dopisno upisao tehni?ku školu, nakon ?ega sam upisao vanjsku trgovinu na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu 1977. godine. No, kako sam imao ambicije, upisao sam na Prometnom fakultetu u Zagrebu 1994. godine, kada sam završio promet po?eo sam razmišljati o tom veleu?ilištu. A da bih otvorio veleu?ilište, morao sam ste?i uvjete pa sam upisao i završio magisterij i doktorat.

Razmišljate li uop?e o mirovini?
Sada sam u 63. godini i imam 46 godina radnog staža jer sam po?eo raditi s 18 godina. Me?utim, ja ?u još dugo raditi. U mirovinu ?u najvjerojatnije oti?i pa ?u biti prokurist i pomagati obitelji. Bavim se naukom, osmu godinu zaredom sam dekan, što isto tako radim bez naknade. Interesantno, ljudi ne mogu vjerovati da netko može raditi bez novca. No, mislim da upravo tu leži sre?a koja se u meni stvara, da sam na jednoj strani žrtva, a na drugoj mi se otvaraju vrata. Imam još dosta planova, koje prenosim na obitelj i svoje suradnike. Rekao bih da smo u našem razvoju tek negdje na sredini.

Napisali ste i vlastitu autobigrafsku knjigu, što je bio motiv?
Nikad ili rijetko govore pozitivno o ljudima poput mene – koji stvaraju! Me?utim, govorit ?e se u budu?nosti odnosno u povijesti, a sve što je napisano i sagra?eno ?ita se i pamti. Tada ?e se vagati je li netko bio pozitivan ili negativan, a ja bih volio da pozitivnost koja iz mene izvire ostane u narodu jer život je kratak. Da živimo i sto godina, to pro?e u hipu, a za to vrijeme ?ovjek mora nešto napraviti. Ja sam puno napravio, ali uvijek znam re?i, uz Božju pomo? i volju Božju. I da nemam vjere ne bih uspio. Vjerujem da je iznad mene netko drugi i da bez Božje pomo?i ne možemo napraviti ništa.