Tamo 2006. ili sedme, u jeku trošenja javnoga novca na kojekakve opskurne političke projekte koji s razvojnim potrebama građana imaju toliko veze koliko i tjeranje luksuza s osnovnim egzistencijalnim potrebama, kad se već polako počelo nazirati da će hrvatski kreditni balon eksplodirati i da netko treba stegnuti bolesne apetite svih naših razina vlasti (kojih, na žalost, ima koliko i prečka na lojtri) i da smo dosegnuli ne samo plafon nego i špicu krova sa zaduživanjem gradova, županija i država, domislili su se naši lokalni age i begovi kako će trošiti bez da moraju evidentirati kreditno zaduženje. 

Rođena je beba s dvije glave, smišljen je zbrda-zdola financijski hibridni projekt javno-privatnoga partnerstva. Da, rođena je beba, hrvatsko čudo kojemu je netko nadjenuo stranjsko ime, znate ono kad se dijete zove Jean-Paul Pofuk, Romario Krtanjek ili Beyonce Novak. Jer nije public-privatepartnership ništa nepoznato ili novo u svijetu ali se provodi temeljito drukčije od prakse koju su uveli naši političari ne bi li trošili i iznad kreditnoga limita.

Prvo, za JPP oblikom gradnje se isključivo poseže kada studije isplativosti pokazuju da, komparativno s ostalim modelima – klasično kreditiranje, operativni leasing itd. – upravo JPP nosi veću isplativost, učinkovitost, financijsku stabilnost, jednom riječju, ima veće multiplikativne efekte. Takvu studiju, ne treba posebno isticati, u Hrvatskoj nije nitko ni pomislio napraviti tih godina. Drugo, JPP se preporučuje upravo za izgradnju objekata za koje se pretpostavlja da će ih privatni partner kvalitetnije izgraditi i održavati, dakle da ima resurse jeftinije i funkcionalnije ih održavati. Treće, JPP-om se grade projekti u kojima, osim korištenja za javne potrebe, što zanima javnoga partnera, postoji i veća vjerojatnost komercijalne isplativosti i iskoristivosti, dakle postoji vjerojatnost da će upravo privatni partner svojim poduzetničkim sposobnostima iskoristiti građevine i namaknuti sredstva kako bi smanjio obroke koje mora platiti javni partner.

Imate li na umu gornje, jasno vam je da izgradnja škola i športskih dvorana diljem županije ne pogađa nijednu od komparativnih prednosti JPP-a, pa se s pravom pitaju oponenti trenutne vlasti zašto je uopće županija krenula u te projekte. Odgovor je jednostavan: vidjela žaba da potkivaju konja pa i ona digla nogu.

Naime, kada je 2005. tadašnja gradska vlast u kojoj su participirali HSLS/HNS/HSU/HDZ, na čelu s Čehokom, predstavila projekt jednosmjenske nastave, to se u općoj hrvatskoj ravnodušnosti spram obrazovanja činilo znanstvenom fantastikom. Čehokovu ideju u projekt je pretočio pedagog Janko Pavetić i u samo godinu dana, zahvaljujući pročelnici Kezele koja je ugovarala kreditna zaduženja i pročelnici Trubić koja je sa samo dvije suradnice uspjela provesti projekt dogradnje svih sedam varaždinskih škola i izgraditi dvorane (danas Habuševe stranačke akvizicije jedva mogu u pet godina postaviti ormariće po školama). To je Varaždincima omogućilo da ne brinu kako će uskladiti svoje poslovne šihte sa dvije školske smjene, što bitno utječe i olakšava način života u jednom industrijskom gradu.

Međutim, za navike seoskoga življenja to je ionako nevažno jer većina obitelji srednje dobi ostaje živjeti s roditeljima, uz notornu činjenicu da „bijela kuga“ pogađa manja mjesta po županiji. Premda je oporba glasno upozoravala na financijske posljedice izgradnje škola po županiji, Čačić i Štromar su tvrdoglavo nastavljali graditi usput povezujući izgradnju škola po općinama s upisom stanovnika u HNS. Čehok danas pretjeruje kada ističe da su gradili zidove po selima u kojima više nema djece za prvi razred, ali sasvim je sigurno da je prvo trebalo gospodarski dići pojedine dijelove županije i osobito razviti poljoprivredu kako bi stanovništvo ostajalo na selu. Upućeni kažu da je Čačić, kada mu se predbacivalo tko će snositi sve te troškove u budućnosti, lakonski i bahato odgovarao: „Kaj ko? Ja, kao premijer“ (doista, njegov glavni slogan za izbore 2007. godine po Hrvatskoj bio je „Napravili smo u Varaždinu, napravit ćemo i u Hrvatskoj“). 

Čačić je doduše dogurao do pipija (prvi potpredsjednik), ali je županiju, uz poslovičnu nesposobnost Štromara, čiji autoritet seže otprilike od Vinice do Vratna, i to Gornjega, od stranačkih poslušnika Košića do Lorbeka, dogurao do JPiPiovskoga ponora, do 15 milijuna kuna koje će trebati ove godine iskrcati iz ionako šupljikave županijske blagajne. Na stranu što osobno smatram da je opravdano pitanje zašto država financira sportske dvorane, pa tako i varaždinsku, istodobno odbijajući financirati školske dvorane, međutim, to je tim više političko opterećenje za županijsku vlast jer je trebala na vrijeme osigurati financijsku potporu vlade. Pritom također dobro upućeni tvrde da je grad ugovorio prebacivanje održavanja kod dvorane 100% na privatnoga partnera dok županija još, uz obroke koje plaća privatnom partneru, izdvaja visoka sredstva i za materijalne i režijske troškove, što znači da JPP ne pokriva sve troškove objekta, što je nepovoljno.

Na kraju, sada nije vrijeme za JPP kao jeftina politička prepucavanja nego upravo za jasno političko partnerstvo, za toliko potrebnu koheziju i zajedništvo svih političkih struktura, od općina i gradova, preko županije i zastupnika do države, pa bi Štromar trebao pod hitno promijeniti mantru i umjesto pikavih provokacija da HNS ne može surađivati s HDZ-om, shvatiti da je vrijeme da mu umjesto nagona za političkim konfrontacijama proviri nagon za samoodržanjem. I županije.

Ključne riječi: čačić, Čehok, čehok, dvorane, jpp, škole, štroamar,

Komentari

21.03.2016. 09:03h Zadnja izmjena: 21.03.2016. 09:03

Foto: ilustracija