Klinci...rođeni devedeset i neke

Objavljeno: 06.04.2011. 09:50

Zadnja izmjena: 08.12.2015. 08:09

Sve češće se obična, bezazlena sastajanja na kavama pretvaraju u plakanja na razne teme. Prevladavaju boleštine, nepravde i klinci.

Hajde; boleštine krenu u neko vrijeme, pa smo mi malo bolesni, malo starci, malo netko od frendova, što uostalom nije niti čudno za vrijeme u kojem živimo.

Nepravde, nepristojnost i bahatosti su isto tako postale tako normalne, da smo se počeli čuditi kad je nešto baš ono „po pravici“, pristojno i kooperativno napravljeno.  I to kud god da se okreneš. Od posla do dućana od birokracije do popravka auta... Širom šorom...

A klinci? Oni nas trpe nervozne, živčane, načete od svega i svačega i nose na grbi ogroman teret standarda koje moraju zadovoljiti, a koji su sve, samo ne prosječni.

Prijatelji koji imaju pametnu djecu s njima rade zadaće u višim razredima osnovne škole, hodočaste k razrednicima i učiteljima ne bi li saznali „Kaj još treba da se bar malo popravi ta ocjena, pa da ipak klinac ima neke šanse za upis u neku od škola?!“ Jer ga doma gleda i vidi da mali uči! Da gleda!? On  uči zajedno s njim, pa valjda onda zna da mali/mala ima nekog pojma o onome iz čega je dobiva „kvrgu“ .

Muka Isusova!

Kad nema više drugog izlaza, plaćaju se instrukcije. Iz svega (mislim da su tjelesni, likovni i glazbeni izostavljeni). Plaća se i vozi ih se i onda ih se doma pita za mišljenje, tipa: „Bude li kakve koristi od toga?“  I onda klinac donese dvojku ili trojku i to je ogroman pomak.

Pravi problemi počinju u srednjoj školi. Tu više starci nemaju znanja za pomaganje (ili imaju do neke granice) pa instrukcije postaju obavezne. Doduše, klinci koriste i onu poznatu, vječnu i poslovičnu: „Taj profač nije normalan, previše traži, prestrog  je, baš je mene zel na pik !!!“ i sl., ali na kraju krajeva i uz svu tu argumentaciju, pomoći nema. Osim instrukcija.

Koliko znam, vode matematika i fizika, tu su i kemija, biologija i strani jezici, čak i geografija i povijest, iako mi nekako nije jasno kako izgledaju instrukcije iz povijesti koju trebaš znati „po knjizi“; popamtiti datume, bitke, razdoblja, imena, pa tu baš ne razumijem kako te netko može „instruirati“ osim da te prisili da 45 minuta sjediš i čitaš knjigu. Isto tako ne razumijem, bolje reći, još teže razumijem one koji sastavljaju knjige koje su nemoguće za popamtiti i gdje se konkretno povijesti ne pristupa na način da se globalno sagledaju razdoblja, uzročno posljedične veze među njima i utjecaj istih na današnju kulturu, već je važan datum, koji zaista, objektivno nije važan. Ali i to starci plaćaju.

Magičan krug se nastavlja u nedogled vrtjeti od ponedjeljka do petka; dijete je u školi neuspješno, nezadovoljno samo sobom, dolazi doma i pita ga se za rezultate, a iz matematike ima npr. stojedanaest; „ Zašto ti onda za Boga miloga plaćam instrukcije, kaj ti ne znaš da je stari bez posla, a meni plaća kasni; budu nam iskopčali plin, a ti ovak! doprinosiš svojim trudom i radom; gdje ti je zahvalnost, prošli mjesec smo ti kupili nove tenisice na 3 rate...“

A gdje i kada se zatvara krug?  Zatvara se vikendom kod Kišičeka ili u Konzumu ili Mercatoru ili kod Branke kupnjom 2,5 l pive po povoljnoj cijeni, crnim vinom u tetrapaku, s najjeftinijim mogućim alkoholnim otrovima za koje su se klinci ipak u stanju „zmetati“. Jer love za napiti se u kafiću nemaju. Piju po dječjim igralištima, na Starom gradu, u zapuštenim starim dijelovima vojarne kod POS-a ili kod Studentskog doma, piju svugdje i onda svoju frustraciju liječe razbijanjem, ritanjem, urlanjem, demoliranjem...

Svaka čast izuzecima kojih, da se razumijemo – nije malo, ali generalno gledajući, djeca rođena devedesetih zaista su „ubola“ loše vrijeme za rođenje i odrastanje.

Mi smo isto tako „uboli“ loše vrijeme za pokazati da ih zaista volimo i želimo im samo najbolje. Bez novaca, kratkih živaca, a ujedno suočeni sa školskim knjigama vlastite djece za koje nas je sram priznati da ih niti uz najbolju volju ne možemo razumjeti.

I tako, nama se kao roditeljima (meni kao mami) postavlja pitanje: „Ići na kavu ili ne ići?“ Hoću li se vratiti doma utješena i smirena ili ću na leđima donijeti još poneki težak problem svoje prijateljice?

Ma idemo na kave, možda ipak „pogodimo“ nekog tko će nas napuniti optimizmom i veseljem. Ima i takvih ljudi.


Vaša Dineja...


Vezane kolumne:
>> Prosvjedi u Hrvata
>> O, jesmo si bolje zaslužili!
>> Moj grad

Komentari