Varaždinci osvojili Bijele i Samarske stijene

Iz Varaždina su potrebna samo 3 sata vožnje do ulaska u Gorski kotar i startne to?ke za uspon na Bijele i Samarske stijene. Bilo da ste avanturist, planinar ili pak po?etnik entuzijast i zaljubljenik u prirodu – ovu lokaciju, koja ima status strogog prirodnog rezervata, nikako ne smijete zaobi?i.

Asfaltiranom cestom iz Ogulina dolazi se do naselja Jasenak od kojeg za 2 km vožnje po?inje šumska makadamska cesta zvana Begova staza. Njome se automobilom može do?i do samog podnožja Bijelih stijena od kojeg je potrebno samo 45 minuta planinarenja do prvog skloništa Miroslav Hirtz i planinarske ku?e Bijele stijene (1280 m).

To bi bio najjednostavniji put prema vrhu Bijelih stijena, no automobil možete parkirati i prije ovog šumskog raskrižja pa šetnjom kroz Begovu stazu do po?etka spomenutog uspona stižete za laganih 40 minuta hoda. U tom slu?aju do skloništa i planinarske ku?e (koji su me?usobno udaljeni samo 50-ak metara) stižete ukupno za sat i pol.

Vihoraški put – jedan od najzahtjevnijih u Hrvatskoj

Put prema vrhu Bijelih stijena (1335 m) od ovog odmorišta traje samo dvadesetak minuta, ali je prili?no zahtjevan. Potrebno je popesti se uz strmu stijenu koja je osigurana zaštitnim užetom i s nekoliko klinova.

Ovaj uspon može se zakomplicirati ukoliko su stijene mokre i skliske, no ništa nije nemogu?e sve dok ste spretni, pažljivi i nikada ne ispuštate "sajlu" iz barem jedne ruke. Dolazak na vrh ne?e vas razo?arati jer pruža predivan pogled na Bjelolasicu, Klek te najneobi?nije tornjeve i šiljke od kojih kojih su najljepši gigantski Prsti (vršci stijena koji oblikom podsje?aju na prste). Mi, doduše, nismo bili te sre?e jer je gusta jutarnja magla jedva dopuštala i pogled na daljinu od par metara.

Ina?e, cjelokupna ruta od Bijelih do Samarskih stijena prolazi se Vihoraškim putem koji je prili?no specifi?an. Proglašen je jednim od najtežih planinarskih staza u Lijepoj našoj, djelomi?no je osiguran, a zimi potpuno neprohodan, no vrijedan 'muke' jer se prolaze?i njime možete nagledati svakojakih ljepota i fenomena prirode.

Jedan od njih nesumnjivo je Ljuska, prolaz koji je tako nazvan jer oblikom podsje?a na orahovu ljusku, a prili?no je teško savladavan jer je izrazito uzak. Danas je, doduše, mnogo lakše pro?i kroza nj otkada su postavljene ljestve, dok je prije za prolazak jednog dijela Ljuske bilo nužno skinuti ruksake i provu?i se kroz dvije skoro pripijene stijene kako god tko zna i umije.

Vihoraški put donosi još izazovnih prepreka. Nai?i ?ete na nekoliko ozbiljnijih uspona od kojih je jedan ?ak i neosiguran. Ovakav uspon na prvi pogled izgleda zaista opasno, no ukoliko imate barem malo iskustva i smisla za penjanje, ove vapnena?ke stijene lako su savladive. Samo trebate pažljivo promotriti i na svakom ?ete koraku prona?i savršena udubljenja koja se koriste kao rukohvat, ili kao oslonac za noge te se pomo?u njih možete sigurno uspeti.

Za razliku od ve?ine planinarskih staza gdje se samo penjete uzbrdo, Vihoraški je put specifi?an i po tome što je konstantno potrebno i oprezno spuštanje po strmim stijenama. Prakti?ki kroz ?itava 4 i pol sata puta, zbog ovog izrazito krškog i teško prohodnog terena, stalno morate hodati gore-dolje. Upravo se zbog svih navedenih karakteristika put preporu?a samo iskusnijim planinarima.

Varljivo vrijeme i putokazi

Osnovne informacije o vremenu vrlo su korisne ali njih se ne treba držati kao pijan plota. Drugim rije?ima, uvijek sa sobom ponesite šuškavac, kapu i kabanicu. Primjerice, iako kiša nije bila najavljena, suo?ili smo se s gustom maglom koja je padala ?ak 3 sata, što zna?i da bi, u slu?aju da se nismo osigurali potrebnom odje?om, pokisli, a s obzirom na hladan planinski zrak i naš zapuhan organizam, ne bi se prehladili jedino da smo u rodu sa Chuckom Norrisom.

Druga je, i manje (po zdravlje) ozbiljna pri?a o putokazima. Nije baš ugodno kada, nakon prvog putokaza koji ukazuje da je do cilja potrebno 2 sata, pro?e sat i pol pa dolazite do novog putokaza koji, umjesto o?ekivanih pola sata (ili barem sat ukoliko to pravdate svojim sporijim hodom), ponovno informira da je do istog cilja potrebno još 2 sata. Lijepo iznena?enje! Možda je ?ista slu?ajnost, a možda i psihi?ka igra.  Da je odmah pisalo 4 sata, tko zna, možda bi mnogi posustali.

Ratkovo sklonište (1174 m)

Nakon što kona?no savladate Vihoraški put, dolazite do sigurnog uto?išta; drvene brvnare koja se nalazi u prirodnoj spilji ispod stijene Šerpas. Ovo sklonište (nazvano po poginulom alpinistu Ratku ?apeku) ne samo da je svojom slikovitoš?u jedan od najoriginalnijih planinarskih objekata u Hrvatskoj, ve? je i izuzetno dobro opremljeno. U cisterni uz sklonište skuplja se kišnica koja odli?no koristi za kuhanje, ali za pi?e bez prokuhavanja nije preporu?ljiva.

Do?ekalo nas je i fino pripremljeno suho drvo za ogrijev, stara pe? i dovoljno posu?a tako da bez problema možete pojesti i topli obrok te se ujedno ugrijati. Prema planinarskom bontonu podrazumijeva se da na putu prema skloništu pokupite nešto drva, kako bi se svakom novom gostu osigurao siguran barem prvi ogrijev.

Kako ova visoka lokacija nije za šalu, dokazuje i kutija napunjena hranom za ekstremne situacije.

U skloništu može prespavati ?ak 12 ljudi na drvenoj podlozi a sa sobom, naravno, morate imati vre?e za spavanje i karimat (spužvasta podloga), makar smo mi ostali ugodno iznena?eni pronašavši desetak karimata i ?ak jedan lufti?.

Od skloništa do vrha Samarskih stijena (1302 m) potrebno je 25 minuta, put nije težak, a pruža vidik prema južnoj skupini stijena.

Povratak Begovom stazom

Vratiti se uvijek možete ponavljanjem Vihoraškog puta, no mi nismo bili takvi entuzijasti i nakon ve? prili?nih bolova u miši?ima, odlu?ili smo lagano prošetati šumskom Begovom stazom.  Ona je toliko široka i prohodna da se ?ak kamionima može do?i do samog kraja staze, odakle je potrebno tek 30 minuta hoda do Ratkovog skloništa.

Ova opcija primamljiva je ukoliko želite ostati nekoliko dana i prou?iti sve ture kroz Samarske stijene. U tom slu?aju, teške ruksake možete ostaviti u Ratkovom skloništu i slobodno se vrtjeti po Samarskim vrhovima i ponikvama bez nepotrebnog tereta.

Ako vam nije dosta, u blizini je i Klek…

Nakon 2 sata ugodne šetnje, stigli smo do automobila i odlu?ili osvojiti i Klek. Njegov je vrh nešto posje?eniji, u što smo se uvjerili i stigavši do planinarskog doma gdje se okupila vesela družina.

Nakon sage sa Vihoraškim putem, uspon do planinarskog doma Klek, kod kojeg ste bez posebnog napora za pola sata, mogao bi se nazvati dje?jim (?ak smo i sreli dvadesetak školaraca). Ovaj je dom savršen ako vam je jako bitna higijena i udobnost. Naime, 2006. godine proglašen je najboljim planinarskim domom u Hrvata.

Vrh Kleka (1181 m) od doma je udaljen 25 minuta hoda, a staza pri kraju postaje sve strmija i opasnija. Iako je osigurana sajlama, treba biti izrazito oprezan jer bilo kakvo približavanje rubu može biti pogibeljno. S vrha se pružaju lijepi vidici prema Ogulinu, Bjelolasici i na posebno slikovite stijene Kle?ice na hrptu Kleka.

A za po?etak… Zašto ne Ivanš?ica?

Bijele i Samarske stijene zaista pružaj poseban spoj zdrave rekreacije sa uživanjem u netaknutoj prirodi. Možda se na tren ?ini i kako Vihoraški put nije tako strašan te da su upozorenja poput 'preporu?a se samo najiskusnijim planinarima' pretjerana, no, ukoliko niste planinar, možda bi bilo dobro da prije ovog uspona barem jednom posjetite Ivanš?icu. Ili možda dva, tri puta. Najzahvalniji ?e vam biti miši?i, jer za Vihoraški put morate ih dobro pripremiti.

A što smo još vidjeli putem, provjerite u fotogaleriji:

Pomo?na literatura: Alan ?aplar, Planinarski vodi? po Hrvatskoj