Varaždinski klub knjiga

Za uvod, moram objasniti zašto baš ova tema. Oduvijek me fasciniraju knjige i časopisi. Kao mala, meditativno sam uživala u posjetu kioscima i izluđivanju teta koje su tamo radile da mi daju da prolistam poneki časopis. Ali bila sam pristojna, lijepo sam zamolila i nisam ništa izgužvala pa me nisu mogle odbiti. Mislila sam da one imaju najbolji posao na svijetu. Okružene šarenilom, slikama, tekstovima, mogle su čitati, listati i mirisati svježe tiskovine i još za to biti plaćene. Morate znati: meni časopisi nisu bili samo časopisi (proces listanje-bacanje), već izvor inspiracije, gnijezdo ideja, kreativnosti i mogućnosti. Da, i informacija i znanja (nisam čitala žutu štampu). Bili su laganije štivo od knjiga, a nudili su kratko i slatko provođenje vremena. Pa je slijedio čitav niz društvenih popratnih aktivnosti sa školskim prijateljima: razmjena naljepnica, postera, izrezivanje i ljepljenje fotografija, želje koje su izluđivale moje roditelje... To je sve bilo u vrijeme kad sam morala čitati lektiru, dakle držati se popisa zadanih knjiga, što mi se baš i nije sviđalo i što me, smatrala sam, ograničavalo.

No, kasnije se u toj obaveznoj lektiri našlo i pokoje djelo koje me oduševilo, pa se tako rodila trajna potreba za nečim dubljim od časopisa. Sad su slike bile stvarane u mojoj glavi, dok je tekst nudio obogaćivanje, a ne prelistavanje. Tada se hram preselio iz kioska u knjižnicu. Ona za odrasle me se dojmila još od vremena kad me tata vodio sa sobom da posudi knjige. Slaganje i organiziranje knjiga i sve popratne aktivnosti oko njih također je izgledalo kao super posao. Tišina, svečana, teška atmosfera, puno knjiga, puno mogućnosti, ispričanih priča, događaja, znanja. A sve je to bilo tamo, napisano i dostupno. Nekako sam intuitivno shvaćala da je znanje moć. Ako ga imate, možete sve, u bilo kojem aspektu života. I zato čvrsto stojim kod mišljenja da su knjige vrijednost i stvaraju vrijednost te da su stoga najljepši poklon jer poboljšavaju one koji ih čitaju – u bilo kojem pogledu. I tako sam malo-pomalo odrasla u tom našem relativno malom gradu, uz kioske i knjižnicu, ali mi je nešto skroz falilo.

Varaždinski klub knjiga – kako to gordo zvuči

Sad sam mama, pa više ne čitam koliko bih željela. Sramim se priznati da mi je tjedni domet pročitanog štiva novi katalog trgovačkog lanca. Kad kroz tjedan odem na kavu, već sam toliko žedna čitanja da čitam račun koji dobijem uz kavu. No, nadoknađujem vikendom, kad čitanje knjige postaje svečanost (sad sam uvela pravilo da 3x tjedno gasim TV i čitam). Međutim, i dalje žeđam. Pa si postavljam pitanje: kako se namiriti u tom, knjiškom smislu? Koliko znam, u Varaždinu ne postoji klub knjiga. Neću reći književni klub, jer to je ipak nešto sasvim drugo. Čast predstavljanjima knjiga u knjižarama i gradskoj knjižnici, i to je ok, okuplja ljude koji čitaju. Ali gdje je kontinuirana navika razgovora o izabranim pročitanim sadržajima, gdje su ideje proizašle iz pročitanog, gdje je uopće čitanje i druženje uz knjige?? Možda ste solo-majstor pa smatrate da ste knjiga i vi, sami, najbolje i dostatno društvo. Čitajte i dalje sami, no vjerujte: poseban je gušt s nekim raspravljati o pročitanom. Tako se proživljava, doživljava, usmjerava i razmjenjuju perspektive, a tek  tada dobivate i širinu i dubinu i sve druge dimenzije.

Tko želi jedanput mjesečno sudjelovati u svemu što ima veze s knjigama i tako ugodno i korisno provesti vrijeme i zna za to adekvatan prostor, neka mi javi. Budući da to želim i ja, već nas je dvoje, a gdje je dvoje, tu i Bog pomaže – a izgleda da nam je on jedini i preostao u ovoj državi. Također, zar ne bi bilo lijepo da možete ostaviti svoje dijete na sat vremena u organiziranoj čitaonici knjiga – bez obzira da li čitaju sama ili doživljavaju bajke i priče koje čita teta, u društvu svojih malih vršnjaka s kojima će kasnije stvarati svijet i morati živjeti u njemu? Navika čitanja se stvara od malena, i zato mi je naljepše vidjeti dijete koje čita. Uvijek pomislim: za njega ili nju još ima nade.

Medijski best-selleri, poglavlja i nastavci

Danas uglavnom sve što saznamo dobivamo iz televizije koja lijepo secira i oblikuje sadržaje pa nas tako i programira. Sakrij ovo, naglasi ono, promijeni kontekst. Nedavno sam čula na predavanju misao da meteorolozi najavljuju kišu kao pogoršanje vremena. "No, kiša nije pogoršanje", reče taj čovjek, "kiša je samo drugačije vrijeme". Osvijestite – takve informacije dobivate dnevno, i to hrpu njih. Tu je i internet, koji kao i sve drugo što čovjek stvori ima i svoju mračnu stranu: mnogo neprovjerenih informacija i sadržaja za koje se "zakačimo" i u koje vjerujemo. Budimo iskreni, to može pokušati učiniti i autor neke knjige, ali vas ipak ne može vekslati svih 300 stranica i ne može vam se baš lako prodati magla kao u instant dnevnim izvorima informacija (čast iznimkama, kao primjerice portalu s kojeg ovo čitate). U našoj domovini čitanje nije popularno, jer nije pasent uz kafić, kavu, pušenje i razgovor na mobitel. Nije "in" ni kupovati knjige ("joooj, kaj opet knjiga, pa nisi mi mogel kupiti nekaj konkretno, kaj bum s tim"). Da ne govorim o naprednijim (bar u tom smislu) zemljama i čitanju u svakoj prilici: e-knjiga koje čitate na računalu, I-padu, kindl-ima, i sličnim knjiškim čudima tehnologije.

Ovčice čitaju dok pastiri knjige skrivaju

U zadnje vrijeme i mi Hrvati imamo dostupne knjige za svaki džep, što cijenom, što formatom. Pozdravljam i podržavam, i želim da zaživi cijele godine, a ne samo ljeti dok 7 dana ležite na plaži. Isti primjer je onih par dana dok traje Interliber. Velik broj posjetitelja tog sajma knjiga prošle godine (procjena 80.000-100.000) tješi, ali i govori u prilog tome da ljudi idu kupiti knjige na sajam jer su tamo jeftinije. Prema takvim procjenama volim biti oprezna – broj posjetitelja je jedno, ali koliko je knjiga zapravo prodano? Što upućuje i na otužnu istinu: knjige u Hrvatskoj su skupe. Skupe su – paradoksalno – jer ih ne kupuje puno ljudi. No, ništa čudno za hrvatski standard i kulturu (ne)čitanja. Svoju bogatu povijest bacili smo u zaborav i pogledali u oči reseciji: ma tko još ima za knjige, bitno da se preživi. Zato pozdravljam svaku moguću marketinšku aktivnost za prodaju knjiga jer time svi dobivaju. Mi, narod, ovčice, educiramo se knjigama. Možda zato vlada negdje sustavno blokira standard da si ih ne možemo priuštiti. Jer onda bismo naučili razmišljati sami, a ne dobivati gotove, skrojene zaključke. E, a onda... pobuna ovčica. Ovnovi napadaju. Pastiri pobjegnu. Cijeli western i to.

Za kraj, zapamtite: knjige su uvijek IN. Pravo pitanje je da li ste i vi.

Više na Lana Škvorc.

Vezane kolumne:

Vrijeme, novac, zdravlje, ljubav....što je najvažnije?
Ručak za dušu
Shopping, shopping in Varaždin
Gradski rizničari
Političko fašnički rap
Varaždin 'au-lait'
Što je danas normalno?
Varaždin - jedan, ali ne i jedini
Htjeti a ne morati
A gdje su kod nas kafići za mame i bebe?
Indija u nama
Kraj s krajem
Sigurnost kao poklon ili nužnost