Homo democroaticus: Grad kulture - do prigluposti lakomislena drskost

Ne vrijediš li drugima, nećeš ni sebi. Ta narodska mudrost u jednoj bi sažetoj misli pokrila sve što se u proteklih godinu dana događalo s neslavnom varaždinskom prijavom za europsku prijestolnicu kulture 2020., štoviše mogli bismo je kao deskriptivnu krpu protegnuti i šire na (samo)razumijevanje našega grada.

Svaka zabluda, osobna kao i kolektivna, baš kao i svaka druga laž, jednom kada se prenosi od usta do uha, od tijela do duha, obično s patetikom svečanih objava, postaje općim mjestom, referencijskom točkom, oznakom identiteta, amblematskom frazom, koja se može nakeljiti svuda, od obične majice do turističkih putokaza. Da, takvo je opće mjesto zabetonirano i na glavnoj hrvatskoj prometnici, s kojom kreću svi naši snovi prema jugu, od Varaždin Brega preko Pake: Varaždin – grad kulture.

Imao sam sreću provozati se cijelom Europom i nigdje, ama baš nigdje, od junačkih balkanskih naroda koji nikada nisu izgubili ratove ali su doduše u svima poraženi, preko protestantski radišnih, pristojnih i za vlastiti kraj skrbnih srednjoeuropejaca do hladnih prostranastava sjevera u kojima je svaka javna ustanova ujedno i kulturno dobro, nisam primijetio takvu preuzetnost, do prigluposti lakomislenu drskost da se svoj vlastiti grad nazove gradom kulture.

Na stranu što tzv. smeđa turistička signalizacija i inače u nas više zbunjuje nego što otkriva i upućuje, ali postaviti takvu tablu kako bi se ustobočili u svojem samoproglašenom, ali naivno falšnom identitetu, ravno je onim likovima koji na tijelo tetoviraju svoj vlastiti portret – ako nisam lik barem sam freak. No, table su ionako reklama, propaganda, možda podsjetnik na ne tako davne dane kada je Varaždin nudio izložbe, koncerte, festivale i umjetničke projekte kojima se razlikovao od ostalih gradova u Hrvatskoj.

Tražite li danas mjesto prepuno života ili barem šareno od živosti, u kojem se sve giba upravo navečer kada se sline za kulturnim zadovoljstvima tek počnu lučiti, očekujete li da će iza pročelja, u dubini četvrtastih dvorišta palača, ponegdje biti kakav komorni koncert ili obično čitanje knjiga, što danas rade čak i američke domaćice nakon što skoknu po grincajg, zaputite li se kako biste nekoliko puta godišnje, makar za dan grada, pjevali i plesali s nekom hrvatskom ili stranom pop ili rock zvijezdom, nadate li se da će u ovom gradu, u kojem vas prošlost doslovno prima pod ruku i s vama šeće, s vremena na vrijeme šetati postavom vrijednih i novih umjetničkih djela, veselite li se da ćete u gradu koji je podizan po mjeri umjetnika osjetiti gužvu, vrevu i galamu svojstvenu stvaralaštvu ili pronaći barem jednu ulicu ili trg na kojem se okupljaju svi oni kojima je jedino do kista i gudala, žice i pera, onda vas je tabla definitivno zajebala.

Tome i služi, samo što je i nas zavela u prostodušnom samorazumijevanju, što se najbolje potvrđuje sada kad naša kandidatura nije prošla ni u drugi krug. Neovisna skupina većinom Europejaca nije nas propustila dalje, očito nije bila impresionirana time kako sami sebe doživljavamo i što o sebi mislimo.

Nije trebalo dugo čekati da gradska vlast, sklona svaki neuspjeh pretvarati u najveće postignuće, objasni kako se ionako nismo kandidirali zbog drugih nego zbog sebe. U tome i jest kvaka, samo što se nitko neće za nju primiti kako bi konačno otvorili vrata i proluftali sobu, ustajalu od zadaha nekoga tko sam sebe čisti i onečišćuje, socijalno autističan za sve druge oko sebe. Tko ne poznaje sebe, ne poznaje ni druge. Tko ne voli sebe, ne voli ni druge. Tko sam sebe zavarava, zavarava i druge. I sav se taj krug laži i obmana sjajno u sebi drži. Jedino preći u drugi krug.