Homo democroaticus: Jesam li ostao trajno zaključan u svijetu koji se stubokom promijenio?

Lutajući tako samotno i besciljno kao i svaki putnik kojem je putovanje draže od odredišta i predjeli što ih prolazi oku i duhu ugodniji od mjesta na kojem stoji, prošao sam blage padine brežuljaka i spustio se prema vijugavoj rijeci, obala obraslih u nisko raslinje i šumarke.

Sreo sam čudno pogrbljene težake, izmiljele iz starih i trošnih kućica, redom starce zaposlene uokolo sitnih i razmrvljenih posjeda. Prateći žile rijeka i rječica, približavao sam se gradu, s vedutom prošaranom mnoštvom crkvenih tornjeva i visokih tvorničkih dimnjaka, oronulih zvonika i napuštenih silosa. Na putovanjima sam malokad upamtio tako začudnu sliku istrošene snage, nekoć krepke i žive, danas umrtvljene privrede. Čak i moju, od svega što vidjeh i doživjeh, otupjelu pozornost i slojevima viđenoga prekrivenu znatiželju, silno je privukla jezgra toga grada s kontrastima pozlaćenih ornamenata, cinka i okera na portalima i pročeljima palača i krpa pijeska i vapna što se truse s napuštenih, praznih zgrada, stješnjenih ali skladno uokvirenih trgova na koje ne slijeću više ni golubovi.

Negdje je, iz nekoga od tih kamenih bunara dopirao škripavi zvuk baroknih fuga, nadjačan melodijom dugmetarke, glazbala što sam ga netom slušao putujući s istoka. Promicale su mi uspomene na moju mladost i mišljah: u takvim sam gradovima nekoć sretao skupine mladića i djevojaka s prvim ljubavnim zanosima i razočaranjima kako šeću trgovima i ulicama držeći se za ruke, sjedaju na klupice podno izloga, djecu koja trče za golubovima rasipajući mrvice kako bi ih privukli, dvorišta palača s obrtničkim i zanatskim dobrima, žene koje se vraćaju sa zornica ili večernjih bogoslužja mirnih lica kao da su se netom izmirile i s ljudima i s Bogom, građane koji su se jednostavno uputili na trgove razgovarati o svemu nebitnom što čini život bitnim, kupujući usput na tržnici svježe, netom ubrano voće i povrće...svega sam se sjetio, i danas mi se čini kako su to uspomene na ono što je ostalo od miteleuropskoga ophođenja i življenja.

Prebirao sam po uspomenama, jer sjećanja su ključanice kroz koju gledamo svijet, pitajući se jesam li ostao trajno zaključan u svijetu koji se stubokom promijenio. Tako me i noć zatekla u tom gradu, noć sablasno pusta, prazne ulice po kojima ne odzvanjaju koraci, neuređeni i napušteni prostori trgovina i radnji, iz crkava kojih je bilo neobično mnogo za mali grad izašla bi tek pokoja žena u crnini ili bi se dvije tri sjene jedva se pomičući rastapale na svjetlu starinskih lampi, nigdje smijeha ni vike djece, tek jeka pokojega glasa prigušena u kamenu pročelja i krovova. Kao da je život preseljen negdje drugdje, ako se uopće može premjestiti. Prolaznika neobične građe, zdepast, omalen debeljuškast čovjek, reče da mu je nadimak Fric, priupitah o povijesti što je minula, na što mi odgovori stihovima:

„Kud plove ovi gradovi

Sa čađavim zvonicima...

I sve se mota, mutno i lajavo...“