"Izvan okvira" Zlatka Mehuna: "Droptica" ovozemaljske sreće

Hrvatska može iz duboke društvene krize jedino promjenom svijesti i savjesti. Najprije onih koji njome upravljaju ili se na to spremaju. Ni oni koji će biti spremni za istinski (a ne prijetvorni) povratak temeljnim ljudskim vrijednostima – poštenju, istini, skromnosti i radu – ne mogu računati da će im narod slijepo vjerovati.

Dva događaja, koji međusobno nemaju baš nikakve veze, potaknula su me na pisanje ovih redaka. Prvi je nedavni iznenadni i tihi odlazak još jednog od doajena varaždinskog novinarstva – Mirka Keleka, samozatajnog čovjeka koji je živio skromno i pošteno, pomalo samotnjački. Bio je Mirkec, kako smo ga zvali, jedan od samo troje Varaždinaca koji su zasluženo nagrađeni Zlatnim perom, najprestižnijom nagradom Hrvatskog novinarskog društva. Drugi je događaj aktualni ustrajni prosvjed stopostotnih hrvatskih branitelja pred njihovim vlastitim domom - Ministarstvom branitelja. Mnogi će reći da, osim činjenice da je i tijekom tih prosvjeda preminula Nevenka Topalušić, ratni vojni invalid i pripadnica nekadašnje gardijske brigade Gromovi, ne postoji nikakva veza između spomenutih događaja. Pa, ipak, meni se čini da ima još nekoliko poveznica koje su vrlo važne, ali su se izgubile u kolektivnoj društvenoj svijesti aktualnog trenutka.... A to su poštenje, samozatajnost, vjerodostojnost, ljubav za bližnjeg, iskrenost, prijateljstvo.... Takav je bio naš prijatelj Mirkec, takva je bila i Nevenka, a takva je i velika većina hrvatskih branitelja koji su protekle hladne i kišovite dane i noći provodili pred zgradom u Savskoj ulici u Zagrebu.

Riječ je, dakle, o univerzalnim vrijednostima koje bi trebale krasiti svakog čovjeka i svako društvo. No, u ovo naše hrvatsko društvo u posljednje se vrijeme, a s dugotrajnom krizom posebno, uvlače i ukorjenjuju neka druga društvena pravila ponašanja i osobine – pohlepa, arogancija, nasilje (verbalno i fizičko), mržnja, socijalna neosjetljivost... Stvaraju se modeli ponašanja i komunikacije koji dovode do pojedinačnih ili kolektivnih frustracija, osjećaja nemoći pojedinca, besperspektivnosti i beznađa da se u ovom društvu može živjeti od poštenog rada. U takvoj slici hrvatske stvarnosti, koju svesrdno podupiru mediji, ja vidim korijene bunta hrvatskih ratnih invalida i branitelja. Jer, takva slika Hrvatske nije ista ona koju su imali pred očima u trenucima herojske borbe za njezinu samostalnost. A vrlo dobro znam da to nije i slika Hrvatske kakvu je živio i sanjao naš prijatelj Mirkec. Nije on bio ni hrvatski branitelj, ni Hrvat s veliko H, već sasvim običan, gotovo apolitičan čovjek, koji je itekako osjećao bilo običnog čovjeka. Duboko u duši i Mirkeca su boljele podjele, društvena nejednakost i bahatost koju iskazuju "oni odozgo". O tome je, uostalom, pisao u svojim pripovjetkama ili monodrami Dimnjačar koju je već više od tisuću puta izvodio sjajni Ljubomir Kerekeš. A to, čini se, najviše boli i prosvjednike iz Savske.

Neće Hrvatska postati ni bolja ni ljepša ni sretnija ako će političari svih boja s govornice prijetvorno pozivati na optimizam, a onda u borbi za vlast jedni drugima podmetati i "zabijati nož u leđa". Neće nam Lijepa naša biti ni bolja ni ljepša ni sretnija ako ćemo, potaknuti raznim svakodnevnim medijskim senzacionalizmom, barem nakratko, uživati u tuđem zlu. Neće nam bolje biti ni zbog spektakularnih uhićenja, ni zbog sudskih procesa za davna ubojstva. Neće nam biti bolje niti ako, makar na trenutak, povjerujemo porukama koje su počeli slati neki stari i novi – predsjednički kandidati.

Ne, Hrvatska može iz duboke društvene krize jedino promjenom svijesti i savjesti. Najprije onih koji njome upravljaju ili se na to spremaju. Ni oni koji će biti spremni za istinski (a ne prijetvorni) povratak temeljnim ljudskim vrijednostima – poštenju, istini, skromnosti i radu – ne mogu računati da će im narod slijepo vjerovati. Zato je sada više nego ikad potrebno da naši čelnici svakodnevno pokazuju istinsku osjetljivost za potrebe malog čovjeka, da u veličini svoje društvene funkcije ostanu "dovoljno mali" i da istinski služe, a ne da vladaju. Za to je, ponekad, dovoljna i samo topla, iskrena ljudska gesta ili riječ. Nju su, iznad svega cijenili i Nevenka i naš Mirkec, ali i tisuće onih koji su svoju "vječnu sreću" pronašli na – onom svijetu. Neka nam njihov fizički odlazak bude poticaj u potrazi za istinskom – "dropticom" ovozemaljske sreće.

>>Varaždinski branitelji zbog višednevnih prosvjeda pilili drva u Zagrebu