Pisma iz Hrvatistana: Je suis Nives Celzijus

Kako je i bilo za očekivati, ispala je to na kraju, kada se sve zbroji i oduzme, sasvim pristojna afera za domaće okvire. Kuka i motika nadigla se na našu najpoznatiju starletu Nives Celzijus.

Dežurni moralisti, licemjeri, netalentirani stihoklepci, neostvareni kompozitori i dirigenti in spe, činovnici ministarsta kulture, jalnuši i mužikaši koji ne mogu napuniti poljski šekret, a kamoli kakvu dvoranu, ukratko, svi što sebe drže važnima i kulturnima digli su ovih dana svoj glas protiv Nives Celzijus i njenog nastupa u Koncertnoj dvorani Vatroslava Lisinskog.

Ako mene pitate, bolje ne može. Ne miri se kulturno-estradni establišment s takvom blasfemijom, organiziraju se debate, novinske redakcije šalju pripravnike da okolo rade ankete, pišu se protestna pisma, kako je krenulo ne bi nas trebalo začuditi ako sutra ispred dvorane osvane nekakav ilegalni šator nakrcan prosvjednicima.

Dugo je Lisinski slovio kao kulturni i svjetonazorski Alamo, zadnja linija obrane što nas je dijelila od sirovog barbarstva, a sada će, eto, tako kažu, baš na 1. aprila, i posljednji kulturni Mohikanac položiti oružje pred naletom posvemašnjeg primitivizma. Nije ovo prvi puta da se najpoznatija hrvatska žena, majka, kuharica, kolumnistica, spisateljica i pjevačica našla u epicentru kulturnog skandala. Daleko od toga...

Cijelu kolumnu Pisma iz Hrvatistana Branka Detelja pročitajte u novom broju etjednika.