Pisma iz Hrvatistana: Kiretaža savjesti

Ne znam kakva su vaša iskustva s time, ali ja se, suprotno najnovijim znanstvenim istraživanjima, vremena provedenog u majčinoj utrobi zapravo i ne sjećam baš najbolje.

Štoviše, čak mi se čini kao da tada još uopće nisam živio. Ne znam, bit će da je problem u meni.

Mjeseci nakon začeća nekako su mi protekli u potpunom mraku; ne mogu posvjedočiti kako je stari u to vrijeme gledao na mene, ne znam je l' pokojni djed u to vrijeme dobivao ili gubio na kartama, ne pamtim, pravo da vam kažem, ni Paola Rossija, konjokradice što je tako vješto namještao utakmice talijanskog prvenstva, a onda baš te godine postao najbolji strijelac Mundijala u Španjolskoj.

Iz tog razdoblja, kažem, ne sjećam se baš ničega, i da se moja draga majka kojim slučajem, svojom voljom ili silom prilika, odlučila na pobačaj, ja zapravo ne bih imao ništa protiv, niti bi svijet bio puno kvaran.

Zemlja bi se svejednako okretala oko Sunca, Hrvatska bi bez obzira na to bila temeljito opljačkana, Karamarko bi i dalje brojao partizane na svakom uglu, Milanović bi ljudima na poplavljenim područjima pričao anegdote o kupaonskim cijevima, vi biste bili takvi kakvi jeste, ništa sretniji ili nesretniji, ništa pametniji ni gluplji, samo što sada, upravo u ovome trenu, ne biste čitali Pisma iz Hrvatistana, i sve bi, kako reče Krleža, teklo kao što i sad teče.

Ovako, neka i to ostane zabilježeno, prva osoba koja me je primila u naručje nakon što sam izašao iz majčine utrobe bila je gospođa Marica Kedmenec, već za života legendarna primalja varaždinske bolnice.

Jedne tmurne subote, prije trideset i kusur ljeta, oko pola dva popodne. Majka je nakon toga zaspala da se odmori, a stari se, kako čujem, napio, s time da nije isključeno kako bi to uradio i da se ja nisam rodio baš toga dana.

Ispričavam se, dragi građani, što ovako javno čeprkam po obiteljskoj intimi, sjetio sam se toga čitajući ovih dana rasprave o pobačaju, prizivima savjesti u naših ginekologa i najavi novog zakona koji kaže da će žena prije abortusa obavezno ići na razgovor s našim duhovnicima, ne bi li joj oni objasnili, je li, onu staru po kojoj prije karanja nema moraliziranja, a poslije karanja nema kajanja.

Vama to danas možda zvuči nevjerojatno, ali ljudi se zaista ševe otkako je svijeta i vijeka. Manji postotak takvih obračuna među plahtama otpada na reprodukciju, a puno veći na puku ugodu i zabavu.

Može se, međutim, dogoditi i da žena zatrudni neplanirano. Što onda? Pedestih, šezdesetih i sedamdesetih godina žene su se snalazile kako su znale.

Čuli ste vjerojatno za onu kućnu metodu kojom se trudnoća prekidala uporabom igle za heklanje. U to vrijeme vrlo je popularna bila i upotreba peršinova korijena ili metoda parenja vrelom sumpornom vodom.

Nemali broj žena skončao je tako život u mukama zbog nehigijene i otrovanja. Znalo se čak dogoditi, u najradikalnijim slučajevima, da su žene likvidirale svoju djecu, pa onda lagale 'babicama' kako zapravo nisu ni bile trudne.

Znam to vrlo pouzdano jer je moja baka, inače također 'babica', u razdoblju od '55. do '85. porodila hiljade djece, najčešće po terenu, sama, u svako doba dana i noći, predstavljajući tim ženama, koje su ovisile o njenoj sposobnosti i znanju, i doktora, i sestru, i brata, i popa i duhovnika.

Možda najviše zbog takvih slučajeva, 1978. godine donesen je zakon koji je legalizirao pobačaj. Sigurnost i zdravlje žena na taj su način podignuti na viši nivo.

A onda je, nekako s jeseni dvije i četrnaeste, došlo neko takvo vrijeme da žene, zbog priziva savjesti pojedinih ginekologa, unatoč zakonskim propisima, više ne mogu napraviti abortus u ustanovama predviđenima za to, dakle u javnim bolnicama, i da su opet prepuštene sebi samima.

U Hrvatskoj je trenutno pet takvih bolnica, ali nije isključeno, kako je krenulo, da će ih biti sve više.

Općenito, meni su Hrvati dosad djelovali kao prilično nesavjestan i neodgovoran narod, i da nije recentne rasprave ja ne bih imao pojma u kako savjesnom društvu živimo.

Odakle sad odjednom takva navala savjesti? Zar netko zaista smatra kako se žene odlučuju na abortus iz puke zabave i viška vremena? Je li to sve na tragu one Bukovićeve idiotarije kako je Biblija najbolji medicinski priručnik?

Zar takvi nemili zahvati, na kraju krajeva, ne spadaju u rok službe i zar to nije posao kojeg je čovjek svjestan već prilikom odabira zanimanja? Pa što nisu bili neurokirurzi ili otorinolaringolozi?

Kao da, recimo, dođete u kafić i konobar vam donese kavu, ali vam odbije poslužiti pivo jer ćete se napiti, ili coca-colu jer je ona, znamo to, izum pokvarenog Zapada, dakle šejtanova podvala. Karikiram malo, ali princip je zapravo isti, sve su ostalo nijanse.

Vrag je ta savjest, znate i sami. U javnim bolnicama gotovo je neizdrživa, ali u privatnim ordinacijama ona nekim božjim čudom potpuno nestaje. Kao da je nikada nije ni bilo. U Hrvatskoj, naime, savjest košta otprilike tri hiljade kuna.

S druge pak strane, moraliziranje oko pobačaja ne treba ni čuditi u društvu koje je, eto, ne tako davno zabranilo gej brakove i koje masturbaciju smatra bolešću. Sve dakle ide kako treba. Bozanić i Markić mirno spavaju.

Boji se čovjek i pomisliti što je sljedeće. Ne bi bilo loše, naprimjer, da Sabor donese Zakon o spolnom općenju koji će propisivati da prilikom svakog spolnog odnosa pokraj vas u sobi mora sjediti svećenik.