Pisma iz Hrvatistana: Mogu li darker i pjesnik biti predsjednik i premijer

Još tamo dvije tisuće i sedme, kada je zasjela u saborske klupe, Mirela Holy izazivala je podijeljene reakcije domaće javnosti.

Osebujnog imidža i stila, za neke je predstavljala dobar primjer principijelnog političkog djelovanja, dok je za druge bila i ostala tek prolazna komična kreatura na ovdašnjem političkom nebu.

Znate i sami kako okrutan zna biti puk nespreman na bilo kakav oblik nekonvencionalnijeg ponašanja ili oblačenja. Sve što iole odskače od petrificiranog ukusa ušančene većine kod nas najčešće nailazi na podsmijeh i porugu.

Tako je bilo i četiri godine kasnije kada je nakon parlamentarnih izbora ušla u Vladu kao ministrica zaštite okoliša. Dobar dio komentara išao je tada za time da Milanović od institucije izvršne vlasti pravi cirkus i sprdačinu.

Unatoč tome što je za razliku od svog nasljednika argumentirano progovarala o resornim problemima, Holy se u Vladi nije zadržala dugo. Razlog se lako može pronaći u činjenici da je preko noći postala smetnja interesima tada kudikamo moćnijih i utjecajnijih struktura u vlasti. Drugih razloga jednostavno nije bilo.

Nakon odlaska s funkcije osnovala je novu stranku, neobičnog naziva OraH, i nedugo zatim postala vjerojatno najveće iznenađenje europarlamentarnih izbora. Iznenađenje koje je, po svemu sudeći, trebalo biti trenutne naravi.

Slične situacije događale su se i ranije. Nekoliko puta već u recentnoj prošlosti bili smo svjedocima sličnih iznenađenja, ili ako hoćete političkih obmana upravo religijskih razmjera, sjetite se samo Mikšića, recimo, ili pak Lesarovih laburista.

Izgleda, međutim, da iznenađenjima s Holy i OraH-om nema kraja. Štoviše, ono što je trebalo ostati tek na razini pukog iznenađenja polako postaje glavni politički 'problem' u državi.

Naime, najnovija ispitivanja javnog mišljenja pokazuju da se OraH po popularnosti primakao SDP-u na samo dva posto glasova, s time da se Holy po osobnoj popularnosti izjednačila s dosad nedodirljivim Josipovićem na šezdeset osam posto podrške.

Scenarij je to koji Mireli Holy namjenjuje ulogu potencijalno odlučujućeg političkog čimbenika u postizbornim koalicitacijama. Komentatori i analitičari takvo stanje stvari objašnjavaju protupolitičarskim raspoloženjem i razočaranjem birača u konvencionalnu politiku.

Najskuplje pero Jutarnjeg lista otišlo je čak korak dalje i povuklo zvono za uzbunu upozoravajući kako je riječ o potpuno nenormalnim okolnostima. Jer, pazite sad, posve je nevjerojatno, kaže, da bi netko, u donekle normalnim okolnostima, za svog vođu izabrao ekološku darkericu.

Ok, iz današnjeg rakursa nerealno je očekivati da bi Mirela Holy nakon sljedećih izbora mogla postati hrvatska Angela Merkel. Štoviše, postoji opravdana bojazan da bi eventualna participacija u vlasti za nju i njenu stranku mogla imati efekt političkog harakirija.

Ona bi nam, doduše, mogla poslužiti kao zgodna metonimijska oznaka za jedan novi dijapazon političkih rješenja neovisnih od partitokratskih odluka, ali ostavimo sad nju po strani. Ovo ionako nije priča o njoj.

Mnogo je interesantnije pitanje zašto zapravo netko na izborima ne bi optirao za darkericu koja piše knjige, za nekog pankera, ekologa, feministicu ili pak pjesnika. I što su to normalne okolnosti? I koga to hrvatski birači biraju u normalnim okolnostima? Mogli bismo redom.

U normalnim okolnostima dakle Hrvati će izabrati u parlamentarno-demokratsko ruho kamufliranog autokrata koji je sebe volio uspoređivati s filofašističkim diktatorom Franciscom Francom. Izabrat će zatim prononsiranog antifašista koji je početkom devedesetih za potrebe političke karijere pred mikrofonima gangao ustaške budnice.

U normalnim okolnostima Hrvati će tako izabrati notornog konjokradicu pravomoćno osuđenog zbog lopovluka i izdaje nacionalnih interesa. Izabrat će uglađenog profesora koji će se pozivati na tobožnju pravednost i kojemu će mediji onda u prvih mjesec dana mandata iskopati šleper višemilijunskih afera.

Izabrat će zatim elitistički nastrojenog diplomata koji po cijele dane misli, ali nema hrabrosti povući nijedan dalekosežno važan politički potez. Izabrat će, na kraju krajeva, sva je prilika, pomahnitalog namćora koji će onda umjesto u realnim problemima najvećeg neprijatelja naći u nečemu što već desetljećima ne postoji, dakle u Titu i komunizmu.

Nikog drugog, kao što vidite, Hrvati neće izabrati u normalnim okolnostima. Zašto? Razmislite malo, bi li, recimo, taj netko drugi mogao biti isti kao i ovi gore spomenuti? Vjerojatno. Da li bi mogao biti bolji od njih? Lako moguće. Da li bi mogao biti gori? Vrlo teško. Samo se o tome radi.