Pisma iz Hrvatistana: Zaziv Duha Svetoga

Devedesetih godina, vremenski tako davnih, a po duši i mentalnome sklopu rijetko kada svježijih, ravnatelji brojnih osnovnih i srednjih škola imali su običaj da prvoga dana nove školske godine djeci upriliče prigodnu svečanost. Nešto kao pozdrav domovini.

Ceremonija je tekla otprilike ovako nekako: svi učenici izjutra bi se okupili u holu škole gdje je bila istaknuta slika Franje Tuđmana. Dakako u paketu s ogromnim drvenim ili pak metalnim raspelom.

Zatim bi netko od zaduženih profesora – u pravilu su to bili profesori povijesti, premda bi se posla nerijetko prihvatio i sam ravnatelj - održao dvadesetominutno predavanje u kojem bi se trudio da nezainteresiranim i krmeljavim klincima objasni u kakvoj su točno vezi lik sa slike i naša predodžba pojma slobode.

Bilo je to potpuno u skladu s tada uvriježenim društvenim vrijednostima, u skladu s politikom tadašnje ministrice obrazovanja, koja se iz petnih žila trsila dokazati djeci kako njih samih ne bi bilo da im nije bilo Ćaće, i u skladu s nastojanjima ratobornih akademaca koji su kvadratnim jednadžbama i Pitagorinom teoremu pretpostavljali ljubav prema naciji, a Matoševim pejzažima i Ujevićevim jadikovkama Bespuća povijesne zbiljnosti i Budaka.

Samom Ćaći takva praksa također nije bila odveć odiozna budući da je čovjek dovoljno dugo služio prethodnom sistemu da ne bi uvidio sve blagodati stvaranja kulta ličnosti.

Nakon njegove smrti stvari su se ipak ponešto promijenile. Pa su tako školsko uvodničarske panegirike Ocu Nacije zamijenili masovni odlasci u crkve, zazivanje Duha Svetoga i blagoslovi klupa, kreda, udžbenika, kao i samih učenika.

Svake godine tako prije početka nastave u medijima čitamo priče o tome kako učenici moraju izostati s nastave, odlaziti u crkvu i prisustvovati misnom slavlju. Najčešće o tome progovaraju sami učenici i to dakako srednjoškolci. Prošle je godine, recimo, najviše medijskog prostora dobila splitska škola Pujanke, a ove godine Medicinska škola u Osijeku.

Stvari funkcioniraju prilično jednostavno; na stranicama škole objavi se lijepo obavijest kako su svi učenici i njihovi razrednici dužni prisustvovati misi, s detaljnim uputama kada na misu dolazi jutarnja, a kada popodnevna smjena, i koje će satove učenici propustiti. I sve štima savršeno.

Kada pak čitava storija dospije u medije objašnjenja nadležnih su otprilike ovakva – krivo ste shvatili, nismo tako mislili, obavijest je pisala učiteljica koja je krivo shvatila što treba, misi prisustvuju samo učenici i razrednici koji to žele i tome slično.

Premda se u javnosti pokušava ostaviti dojam kako je riječ tek o izdvojenim slučajevima, činjenice sugeriraju kako osječki školarci ove godine ni po čemu nisu bili iznimka. Masovni odlasci u crkve na prvi dan škole prakticiraju se diljem cijele Hrvatske. Ne treba čovjek potegnuti do Osijeka da bi se u to uvjerio.

Samo u našoj bližoj okolici postoji barem dvadesetak škola u kojima se takva praksa smatra najnormalnijom. Stvar tradicije i lijepih običaja.

Stoga ne stoji činjenica da je učenicima ponuđen bilo kakav izbor. Također, razrednike koji su ih vodili nitko nije pitao žele li oni to ili ne. Štoviše, svima njima zadane su točne upute da u e-dnevnike taj dan upišu sat pod nazivom 'Zaziv Duha Svetoga'.

Jasna stvar, govorim to bez imalo ironije, svatko ima pravo u slobodno vrijeme raditi što ga je volja. Što se mene tiče može i danonoćno bdjeti u crkvi.

Postavlja se, međutim, pitanje treba li se zbog odlaska na misu prekidati nastava u školama. Odgovor se nameće sam po sebi. Naravno da ne treba.

Pogotovo ako imamo na umu da je takva praksa u opreci s barem dva važna pravna akta Republike Hrvatske – u opreci je s Ustavom i Zakonom o suzbijanju diskriminacije. Perverzna kohabitacija našega školstva i Crkve, međutim, odavno je već prešla sve granice dobroga ukusa. Tko bi se time trebao pozabaviti?

Ministar Mornar? Svakako. Zašto to ipak ne treba očekivati? Zato što je on već više puta javno dao do znanja kako ne treba inzistirati na nečemu što je Crkvi neprihvatljivo.

Ustavni sud? Svakako. Zašto ne treba očekivati ni to? Pa zato što se tu ne odlučuje o povlaštenim mirovinama i ljetovanjima u državnim rezidencijama.

Zoran Milanović? Svakako. Zašto se ipak ni on neće pozabaviti time? E, tu već ulazimo u mutne sfere premijerove mudovitosti. Naime, da bi se riješili kompleksni gospodarski problemi ove države, za to treba imati znanja i vizije. Da bi se pak riješili problemi tipa revizije Vatikanskih ugovora, za to treba imati tek malo hrabrosti. Zoran Milanović je nažalost nema.