eTV specijal uz Dan pobjede - 'Došli su nam navečer i rekli da sutra idemo. Kamo? U Knin'

Cijeli intervju pogledajte ovdje.

Povodom Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i dana hrvatskih branitelja,pripadnik 7. gardijske brigade Puma Mirko Bočkaj ispričao nam je svoj ratni put, njegove najteže i najsretnije trenutke.

Prije rata Bočkaj je bio automehaničar u Zelini. No, kako je svima bilo jasno početkom 1990-ih da situacija u tadašnjoj državi neće završiti dobro, u siječnju 1991. prijavio se u policiju. Potom se s 33 godine prijavio u Zbor narodne garde, a njegov ratni put počinje 7. lipnja 1991. dolaskom u Policijsku upravu Varaždinsku u Aninu ulicu i nakon toga autobusom pravac u Rakitje, u 2. bojnu Prve gardijske brigade Tigrova. S njom je bio u Iloku, pa u zapadnoj Slavoniji i na Baniji, a zatim je krajem veljače 1993. prešao u 3. bojnu Sedme gardijske brigade u Bjelovaru.

Najteže je bilo u Crnim bunarima gdje mu je poginuo prvi vojnik

Prvo ozbiljno ratno iskustvo bilo mu je u Zapadnoj Slavoniji kod Starog Grabovca, gdje su držali položaje na crti razdvajanja, razmjenjivali vatru s protivnikom i sl. Najteže mu je, prisjeća se, bilo u Crnim bunarima, gdje je poginuo prvi vojnik iz njegove satnije.

- Tu mi se dogodilo da je poginuo prvi vojnik iz satnije, do tada nisam imao to iskustvo. To mi je prvi vojnik koji mi je poginuo i na neki način, što mi je otežalo tu situaciju, nas dva smo se prije toga svega malo posvađali. Kao za inat.. Vraćali smo položaje koje su prije toga oni probili. Dvojica četnika koji su bili na drugoj strani i koje je on vidio, imali su dubonke od naših mladića, on mi je rekao 'pa vidiš to su naši', dignuo se krenuo i... ovaj ga je presjekao – opisao je Bočkaj.

Kako je krenula akcija Oluja? Bio je brifing...

Prisjećajući se operacije Oluja, kazao je da su prije toga proveli operaciju Ljeto 1995. Počela je krajem srpnja, trajala je pet paklenski vrućih dana. Propješačili su 30 kilometara po neprohodnome terenu, uz povremene borbe, a najteži mu je bio prvi dan, kada je još  jedan njegov suborac iz satnije izgubio život. Potom, 3. kolovoza pozvao je zapovjednik bojne sve zapovjednike satnija, pa tako i Bočkaja na brifing.

- I 3. kolovoza navečer pozvao je zapovjednik bojne nas zapovjednike satnija na brifing i veli sutra se ide. Ha, kamo? U Knin. Pa dobro, onda idemo - opisao je uz osmijeh Bočkaj trenutak kad je saznao da se kreće u akciju Oluja.

Njegova satnija, prisjeća se, ušla je u oslobođeni Knin na kamionima iz smjera Golubića, a veći okršaj imale su 1. i 2. satnija i to kod sela Kovačića, sa zaostalom skupinom neprijatelja

Tijekom rata Bočkaj je upoznao i svoju suprugu

- Igrom slučaja bili smo u istoj brigadi, u Prvoj brigadi u Tigrovima. Ja sam bio u 2. bojni u Rakitju, a ona u Pionircu. Isto dragovoljac, borac na prvoj crti godinu dana. Došla je u Gardu u osmom mjesecu 1991., znači prošla je cijelu Zapadnu Slavoniju, sve akcije i debeli dio juga, jer prva brigada je sudjelovala u deblokadi Dubrovnika. Upoznali smo se u Kleku, u bazi gdje se se odmarali, i eto - opisuje Bočkaj kako je upoznao suprugu u ratu.

Priznaje i da mu se teško bilo priviknuti na normalni život nakon rata, na normalnu dnevnu rutinu, no nakon nekog vremena je uspio, kao i mnogi drugi, ali ne svi, jer kako ističe nakon rata „neki ljudi si nisu mogli to sve posložiti".

Ovi dani proslave za njega su teški, kaže, ali osjeća ponos što je bio pripadnik generacije koja je imala sreću da smo ostvarili san Hrvata da imaju svoju državu.