Pisma iz Hrvatistana: Gdje su pare, bando lopovska?

Ravno sto godina nakon Principova metka u Franca Ferdinanda i izbijanja Prvoga svjetskoga rata; ravno trideset godina nakon Vučka i Olimpijskih igara u Sarajevu; ravno devetnaest godina nakon najvećeg masakra i genocida koji se poslije Drugoga svjetskoga rata dogodio na europskome tlu, Bosna je opet na naslovnicama hrvatskih i svjetskih medija.

Razlog tome socijalni su nemiri koji ovih dana tresu ionako klimave temelje susjedne Federacije, a potaknuti su katastrofalnim gospodarskim stanjem u cijeloj zemlji. Hiljade nezadovoljnih prosvjednika blokirale su ulice Sarajeva, Tuzle, Zenice, Travnika, Cazina, Brčkog, Fojnice i brojnih drugih manjih mjesta, tražeći, između ostalog, smjenu federalne Vlade, ukidanje kantona, odricanje parlamentaraca od pedeset posto primanja, smjenu rukovodećih direktora, omogućavanje posla nezaposlenima i ukidanje rada na crno.

O čemu se zapravo radi? Ako izraz lišimo nepotrebnog intelektualiziranja - i ako pritom zanemarimo nastojanja nacionalističkih imbecila koji bi plodno tlo socijalnih razmirica htjeli iskoristiti za sijanje dodatnih podjela te tako izvlačiti korist za sebe i svoje političke mecene - mogli bismo zaključiti sljedeće: gladni i sjebani ljudi ubijenog dostojanstva napokon su izmilili van iz svojih memljivih sobica i pokazali, barem na tren, da i oni postoje i da su spremni na svojim plećima nositi breme odgovornosti za to da se o njihovim životima ponešto pita i njih same.

Podršku u njihovim nastojanjima pružila im je nekidan i skupina uglednih intelektualaca, potpisavši otvoreno pismo svjetskoj javnosti, u kojem se apelira na borbu protiv društvenih podjela, rastućeg fašizma, nemilosrdnog kapitalističkog razaranja društva te političkog i društvenog aparthejda. Spomenimo samo neke od njih: Tariq Ali, Noam Chomsky, Naomi Klein, Daša Drndić, Antonio Negri, Aleksandar Hemon, Boris Buden, Ingo Schulze, Andrej Nikolaidis, Slavoj Žižek etc.

Da su stvari u Bosni izmakle kontroli svjedoči, na kraju krajeva, i činjenica da je ulogu posrednika među zaraćenim stranama potpuno nepozvan na sebe preuzeo i hrvatski premijer Zoran Milanović. Tko zna što se je sve točno motalo po glavi hrvatskom Tonyju Blairu kada je kao krajnju destinaciju jednodnevne ekskurzije izabrao Mostar? Što mu se motalo po glavi dok je letio u zagrljaj Dragana Čovića? Je li možda razmišljao o tome koliko smo i mi sami krivi za kaos u susjednoj zemlji?

Ili je možda nekim slučajem razmišljao o nečasnoj ulozi hrvatske vojske u ratu u Bosni i o onoj nesretnoj salveti na kojoj je Franjo Tuđman Paddyju Ashdownu nacrtao svoju viziju podjele te zemlje? Je li mu možda palo na pamet da je upravo čovjek koji će ga dočekati u Mostaru paradigma odnarođene, korumpirane političke kaste zbog koje je narod i izašao na ulice?

Najprije će ipak biti da nije razmišljao ni o čemu, ali je sasvim sigurno da je upravo na sve to mislila Jasmila Žbanić, svjetski ugledna redateljica, kada mu je poručila da okrene dupe i vrati se odakle je došao. I što je najtužnije, bila je tako prokleto u pravu. Milanovićev posjet susjedima izgledao je kao pokušaj nevoljnika da požar pogasi benzinom.

Osim što je, tvrdeći da je Mostar Zagrebu od Sarajeva bliži, uzdrmao temelje moderne geografije i pokupio par jeftinih političkih poena u domaji (pljeskao je čak i Karamarko), premijer se iz 'ničije zemlje' vratio s još jednom krucijalno važnom spoznajom: u Hrvatskoj je situacija kudikamo bolja nego u Bosni. I premda je upravo zbog te konstatacije dospio u flajšmašinu najvrsnijih pera domaće kolumnistike, valja biti pošten i priznati da je što se toga tiče tako prokleto u pravu. Pitanje je samo za koga je bolja.

Bolja je, jasna stvar, samo za njega, njegove ministre i kompletan hrvatski politički establishment koji ne poznaje strah od narodnoga bijesa. Svaka hrvatska Vlada, naime, kakva god ona bila, lijeva ili desna, ova ili ona, može raditi što god hoće i biti potpuno spokojna i sigurna da se baš nitko od nas neće buniti zbog toga. Nema sličnoga primjera na ovome svijetu da netko koga je politička elita opljačkala do te mjere kao što su hrvatske vlasti opljačkale svoj narod, istovremeno polaže toliko nade u istu da će je ako treba već sutra potvrditi na novim izborima.

Zašto je to tako? Zato jer smo mi Hrvati, ako smijem parafrazirati raščupanog kninskog psihijatra s početka devedesetih, naprosto lud narod. Osim toga, imamo potpuno perverzne seksualne nagone i navike, što se pak ogleda u činjenici da beskrajno uživamo kada nas netko jebe u zdrav mozak. Samo to je, eto, razlog zašto je u Hrvatskoj situacija kudikamo boja nego u Bosni.

Poznavatelji bosanskih prilika reći će da zemlja spava na bazenu krvi, da je Dayton utišao topove, ali da hladni rat traje već dvadeset godina i da je bilo samo pitanje vremena kada će bosanski lonac proključati. Oni se bune jer imaju entitete, kantone i tri konstitutivna naroda koji ne žele naći zajednički jezik. Mi to nemamo, kažu pametnjakovići iz Pavićeva koncerna, pa zašto bi se bunili. Nismo mi glupi Bosančerosi. Fakat, a što mi imamo?

Zadnjih dvadeset i pet godina stvari u Hrvatskoj funkcioniraju ovako: prvo nas jedni bestidno pljačkaju deset godina, nakon čega dođu drugi koji nas onda isto tako bestidno pljačkaju naredne četiri godine, ali pod egidom financijskog discipliniranja, jer, znate i sami, para nema.

Bez ikakve namjere da se s ovoga mjesta poziva na nasilje i revoluciju, sasvim je legitimno postaviti pitanje što nam se još mora dogoditi pa da i mi napokon izađemo iz svojih memljivih sobica i pokažemo, barem na tren, da i mi postojimo i da smo spremni na svojim plećima nositi teret odgovornosti da se za naše živote ponešto pita i nas same.

Možda nismo Bosanci, nemamo entitete, možda nemamo kantone i tri naroda, ali imamo četiristo hiljada nezaposlenih, prazne frižidere i neplaćene račune. Imamo starce koji jedva žive od penzije i djecu čija je budućnost u ovoj zemlji krajnje neizvjesna. I što je najgore, točno znamo tko je za to odgovoran.

Sutra će nam svima skresati plaće na minimalac, jer, kao što već znate, država nema para. Mi ćemo mirno sjediti, šutjeti k'o ovce, gledati što se zbiva u Sarajevu i Tuzli, davati za pravo ludim Bosancima, a onda puni pravedničkog gnjeva prebacit na Ligu prvaka da vidimo hoće li Modrić dodati Ronaldu prije nego što nam isključe struju zbog neplaćanja računa. I nikome od nas neće pasti na pamet da izađe na ulicu i pita: 'Pa gdje su pare, bando lopovska?'

Ne, to se neće dogoditi. U Hrvatskoj je, kao što ste već čuli, situacija kudikamo bolja nego u Bosni.