Zaštitite voćke i vinograde od divljači

Povećani zahtjevi modernog doba za drvom, kao obnovljivim izvorom, rezultirali su promjenama u ekosustavima, priznali mi to ili ne. Pomodnim uzgojnim zahvatima, favorizirale su se ekonomski isplative vrste, uglavnom na uštrb sporednih vrsta, a time i voćkarica, te pošumljavanjem neobraslog šumskog zemljišta.

Naravno, ne sve i ne nepovratno. Lovstvo, kao gospodarska grana u usponu, postavlja neke svoje uvijete, promjena klimatskih prilika neke druge, poljoprivreda neke treće. U svemu tome, dogodi se disbalans i može doći do šteta od divljači, i na šumskim i na poljoprivrednim površinama. No, ne zaboravimo, ono što je jednima šteta, drugima je nasušna potreba, stoga nemojmo biti prestogi.

Šumske štete od divljači odnose se na odgrizanje lišća, pupova, mladih izbojaka, kore, plodova i za svaku vrstu divljači je specifična. Krenimo od najvećih, šteta i životinja. Jelenska divljač najzačajnije štete nanosi guleći i glođući koru stabala na žilištima i mladim stablima (starosti 15-20 godina), u prepoznatljivim vrpcama dugim i do 2 metra, uglavnom jasena, hrasta i smreke. To dovodi do smanjenog prirasta, deformiranja debla, slabljenja mehaničkih svojstava stabala, pa može doći do lomova, a rane su ulazni putevi raznim štetnim gljivicama (čitaj bolest). Do ovih šteta dolazi ljeti i zimi, što zbog trljanja rogova, što zbog nedostatka hranjiva. Odgrizanje pupova i mladih izbojaka je pak najučestalija šteta. Usljed toga stabalca se deformiraju, stvaraju rašlje, čak može doći do izostajanja prirodnog pomlađivanja. Srne najradije obrste mlade 1-2 godine stare biljčice, hrasta, javora, brijesta, jele. U Gorskom kotaru često se sreću površine pomlađene gorskim javorom ili jelom, na kojima nema doslovno niti jednog pupa, a mlade biljčice su iskrivljene poput EKG prikaza.

Osim uspostave ravnoteže između brojnosti divljači i stanja sastojine, koju uglavno održavaju lovci i bolesti, ili postavljanja skupih ograda, bilo bi dobro posegnuti i za drugim biološkim, da ne kažem, ekološkim, radnjama. Održavanje šumskih pašnjaka, podržavanje bioraznolikosti, izbjegavanje monokultura, korištenje repelenata, a po potrebi sadnja životinjama dragih i slasnih gomoljika, djeteline, grahorica i unos hrane, tipa sjeno, voće, pa i odrezani biljni materijal preostao od sječe ii uzgojnih radova, recimo grane od jela ili vrba. Ono što najmanje vole, ljudski je miris, pa u nedostatku boljih ideja, iskoristite neke prirodne ljudske fiziološke procese vezane uz čišćenje tekućih dijelova krvi u svrhu odbijanja životinja od vaših nasada.  

Divlje svinje veće štete rade na šumama listača, jedući žir i bukvicu. Rujući u potrazi za kukcima i kolutičavcima, izbacuju iz zemlje sjeme i mlade biljke, odgrizaju korjenje. A ponajveće štete rade na zasađenim poljoprivrednim površinam uz rub šume. Osim skupog postavljanja čvrstih žičanih ograda i unosa hrane, malo još što može učinkovito pomoći.

Zečevi gule koru i jedu pupove izbojke i plodove. Što je jača zima, s više snijega, to su štete veće. Na tržištu se može naći niz repelenata (odbijajućih sredstava koja nisu pogubna za život divljači), kojima se mažu ili prskaju stabla, i mogu se naći u agro apotekama. Ipak posebnu pozornost obratiti na sastav, jer se često ne da iščitati od čega su spravljeni, te kakve su posljedice na okoliš i ljude, a sve kako bi se izbjeglo kemijsko zagađenje, da ne kažem trovanje. Na primjer, Kunilent R-12 je sredstvo na bazi sulfiniranog ribljeg ulja koje se rabi u vodenim otopinama od 5 do 10 %, te ovisno o koncentraciji štiti od 50 do 80 dana, opet ovisno o padalinama. Puhovi su mali glodavci čiju polpulaciju najbolje regulira količina hrane. Kako se pojavljuje obilan urod plodova kojima se hrane , tako se povećava i njihovo brojno stanje. Iako obitavaju u pretežito listopadnim šumama, hraneći se plodovima hrasta, bukve, kestena, govoreći o uvijetima Gorskog kotara, najznačajnije štete rade u umjetno podignutim kulturama smreke, prstenujući koru stabalaca najčešće u lipnju, što dovodi do sušenja. Najnovija istraživanja su pokazala da rađe biraju kulture u kojima je smrekam zastupljena s više od 15 %, i to unešena, ne od prirode narasla, smreka. Općenito uzevši, sva divljač prije i radije odabere biljke koje su unešene. Znajući da smreka u Gorskom kotaru dolazi kao prateća, a ne kao pretežita vrsta, možemo se zapitati, da li životinje same poduzimaju  ativnosti za uravnoteženje životne klackalice.

Mišljenje autora ovog članka jest, bio je i za ubuduće je, slijediti prirodu, promatrati je i primjenjivati njene zakonitosti da rade malo više za vas, a ne protiv i nauštrb drugih živih bića. Ako je i ovaj članak doprinjeo da i vi o tome razmislite, misija je izvršena.