"Zdence bi trebalo očuvati kao turističku atrakciju"

Nekad se u donjem dijelu Međimurja voda nalazila već na dubini od tri do četiri metra, pa je za vađenje vode bio dovoljan vrbov ključ, štrik ili lanac, no nakon izgradnje hidroakumulacijskih jezera poremetile su se razine podzemnih voda

- Voda je život. Oduvijek i sve dok bude ovoga svijeta. Zdenac, izvor i spremište pitke vode u središtu su zbivanja. On je najznačajniji građevinski objekt u povijesti čovječanstva - smatra Siniša Filip Novak (55) iz Svetog Križa, koji je velik dio slobodnog vremena posvetio potrazi za - bunarima.

Slobodno bi ga se moglo nazvati najupornijim popisivačem zdenaca u Hrvatskoj. U svim županijama, osim u Dubrovačko-neretvanskoj, koju također planira obići, zapisao je podatke o čak 2000 bunara. Riječima i fotografijom bilježi, kaže, njihovo nestajanje.

- Sve je manje zdenaca iz kojih se žedan može napiti vode. Počeo sam ih tražiti 1988. godine. Rođen sam pokraj rijeke Drave i voda me opčinjava od djetinjstva. Teško mi je gledati kako propadaju zdenci koji su nekad bili važna infrastruktura, pa su oko njih, kao u Novom Selu na Dravi, gdje je zdenac bio postavljen usred sela, odvijali svi važni seoski događaji. Zato sam počeo skupljati podatke o njima, a od velike mi je pomoći i internet. Ljudi mi sa svih strana šalju podatke i fotografije. Uz svoje koristim i fotografije iz obiteljskih albuma ili fundusa ustanova poput Muzeja Međimurja u kojem radim kao domar. Zdence bi trebalo sačuvati i kao turističku atrakciju, a ne ih zatrpavati smećem - veli.

Nekad se u donjem dijelu Međimurja voda nalazila već na dubini od tri do četiri metra, pa je za vađenje vode bio dovoljan samo vrbov ključ, štrik ili lanac, no nakon izgradnje hidroakumulacijskih jezera poremetile su se razine podzemnih voda. Voda se povukla u dubinu.

- Danas bi za izgradnju jednog pravog zdenca trebalo oko 15.000 kuna. Na izgradnji zdenaca angažiralo se nekad i po desetak raznih zanatlija, od rašljara do zidara i kovača - kaže.

Najstariji su oni s kraja 19. stoljeća. Na poljima su se koristili za napajanje stoke, a u dvorištima za potrebe domaćinstva. Pojavili su se prvi hidrofori, pa vodovod.

- Više nije sigurno piti vodu iz svih zdenaca i pumpi. Prije nekoliko dana pio sam vodu iz bunara u Črečanu i preživio, što znači da je voda dobra - smije se.

Poigrao se i brojkama. Ako svih 34.459 stambenih objekata u Međimurju u prosjeku ima po jednu pumpu, jedan zdenac i dvije septičke jame, dolazi se do podatka da je u podzemne vode zabijeno 689.180 kilograma željeza, a u septičke jame ispusti se 1,3 milijardi litara onečišćene vode.

Predložio je stoga da se iz zemlje izvade sve cijevi koje više nisu u uporabi, a zdenci koji su presušili, umjesto smećem, da se zatrpaju prirodnim materijalima. Tko zna, možda nam jednog dana ponovno zatrebaju.

Agencija VLM