Kristijan Plantić osam godina nakon što je izgubio nogu: 'Sve bih dao da ponovno zaigram nogomet'

Prije osam i pol godina Kristijan Plantić iz Vidovca doživio je tešku prometnu nesreću, osam dana proveo u komi te izgubio dragog prijatelja Tihomira Novaka, koji je stradao kao suvozač.

Kristijan, dotad nogometaš, ostao je bez desne noge iznad koljena. Kako živi danas i kako se osjećao nakon prometne nesreće, koliko mu je teško pao život bez nogometa, tko mu je najviše pomogao da mu se život vrati u normalu i kako gleda u budućnost, ovaj 28-godišnji životni borac ispričao je za eVaraždin.

U ljeto 2007. godine, ti i dvojica tvojih prijatelja doživjeli ste tešku prometnu nesreću u Trnovcu. Sjećaš li se događanja od tog dana?

Da budem iskren, tjedan dana prije i poslije prometne nesreće mi je izbrisano iz pamćenja. Znam da smo automobilom išli na malonogometni turnir u jedno mjesto pored Ludbrega. Dogodilo se to što se dogodilo i ne ponovilo se.

Bio si osam dana u komi, kasnije si prošao dugu rehabilitaciju, kako si tada podnosio svu tu kalvariju?

U prometnoj nesreći bilo mi je povrijeđeno sve, osim glave i kralježnice. Imao sam 22 operacije i nije se znalo hoću li uopće ostati živ. Znači bio sam mjesec dana u bolnici pa kasnije u toplicama na rehabilitaciji, nije bilo lako.

Kalvarija

U prometnoj nesreći ostao si bez desne noge, kako si to podnio?

Bilo mi je stvarno teško. Molio sam liječnike samo da mi nogu spase kako bi mogao i dalje igrati nogomet. Na kraju su mi amputirati nogu iznad koljena i to mi je zbilja teško palo.

Sigurno je bilo još i teže budući da te vezala velika strast za nogometom. Naime, počeo si u Varteksu kao klinac, kasnije kao kadet igrao si za Plitvicu Gojanec, a posljednje svoje nogometne korake imao si u Nedeljancu. 

Još u bolnici ljudi iz NK Nedeljanca davali su mi podršku. Kad sam vidio da mi je noga amputirana, plakao sam kao dijete. Znao sam da više neću moći igrati nogomet. Jednostavno, sve bih dao da se vrati vrijeme i da ponovo mogu zaigrati nogomet.

Tko ti je najviše pomogao da prebrodiš sve nedaće koje su te tada stisle?

Moja uža obitelj najviše mi je pomogla. Bez njih sam iz svega izašao jači. Naravno, velika podrška bili su mi moji najbliži prijatelji.

Život nakon nesreće

Kako je okolina primila tvoj invaliditet. Je li bilo predrasuda?

Najvažnije je da me okolina nije odbacila. Osjećam se korisno i to mi je najvažnije. Bez obzira na invaliditet, i dalje normalno radim neke stvari; vozim traktor, automobil, a posebni gušt mi je rušiti drva u šumi. Naravno, jedino ne mogu dizati teže stvari.

Do prije nesreće radio si u Vindiji, nakon nesreće otišao si u invalidsku mirovinu. Je li ti katkad dosadno?

Prijatelji su mi savjetovali da će mi biti dosadno. No, ponovo sam se posvetio nogometu. Ne kao igrač, već kao klupski dužnosnik. To me ispunjava. Uvijek sam bio živac na terenu, a sada sam živac kao predsjednik kluba.

Predsjednik NK Budućnost

Na funkciji predsjednika Nogometnog kluba Budućnost iz Vidovca stigao si tako 2012. godine. Koje si ciljeve sebi postavio i jesi li zadovoljan kako vršiš tu funkciju?

Kad sam stigao u klub, naišao sam na dug i uspjeli smo ga sanirati. Također nakon tri sezone otkako sam predsjednik u klubu, trenutno smo vodeći u 2. Županijskoj ligi Istok i vjerujem da ćemo ove sezone osvojiti titulu najboljih i plasirati se viši rang natjecanja.

Imaš li dugoročniji plan s vidovečkim nogometnim klubom?

Ma naravno da imam. Cilj ići stepenicu po stepenicu i stvoriti stabilnog stanovnika Međužupanijske lige.

I za kraj. Što na privatnom planu planiraš?

Napravio sam si kuću i nadam se da ću jednoga dana zasnovati obitelji i živjeti obiteljskim životom, naravno uz neizostavnu funkciju u vidovečkom nogometnom klubu.