INTERVJU Klinička psihologinja Marina Kereša: ''Djecu doslovno zaustavljam u samoubojstvu''

Fizičko nasilje učenika te verbalna agresija i prijetnje roditelja prema nastavnicima, maloljetnici ispod 16 godina pronađeni u ranojutarnjim satima u noćnim klubovima samo su neke od teme o kojima smo popričali s Marinom Kerešom, kliničkom psihologinjom iz varaždinske Opće bolnice, voditeljicom Udruge ''Uz tebe sam'' te sudskom vještakinjom.

Dalmatinka, rođena u Dubrovniku, u Varaždin je prije 32 godine došla privremeno, odraditi pripravnički staž, a kako to obično biva u životu, nenadano se zaljubila u svojega današnjeg supruga i ostala u Varaždinu gdje živi već 32 godine. Svih tih godina Marina radi s djecom do 18 godina, dijagnosticira njihove probleme i prema njezini riječima, doslovno zaustavlja djecu da naprave samoubojstvo.

U posljednje vrijeme nasilje učenika u školama prema nastavnicima je eskaliralo. Možda se i prije to događalo, ali sada su konkretni primjeri izašli u javnost. Možemo spomenuti nedavni događaj u Elektrostrojarskoj školi, ali i u Čakovcu gdje profesor nije ostao dužan. Kako komentirate nedavne događaje?

Nasilja u školama je bilo uvijek, međutim stvari su se malo okrenule. Ja sam iz generacije kada su učitelji šibama tukli djecu kada su bili zločesti i sreća da je to stalo jer ne možemo fizički nikoga zlostavljati. Nekada se slušalo učitelja, svećenika i policajca, a sada su se stvari promijenile i obitelj i škola su izgubile autoritet na odgoj djece. Crkva i policija današnjoj djeci pak manje znače nego prije. Djeca misle da se njima moraju zadovoljiti sve njihove potrebe, a ukoliko se to ne dogoditi, misle da imaju pravo kazniti onoga tko to nije napravio. Učitelji nemaju adekvatnih metoda da održe disciplinu kao prije i djeca imaju doživljaj da mogu sve, a roditelji ih često potiču u tome.

Iako sam puno mlađa od vas, u vrijeme kada sam ja polazila osnovnu školu učitelji su još uvijek fizički kažnjavali djecu i nitko se od roditelja nikad nije bunio. Kada se to počelo mijenjati, koji je bio presudan trenutak?

Ne znam kad se to točno promijenilo, ali otkako postoji naša država Hrvatska, disciplina se bitno promijenila. Nikada nije bilo dozvoljeno zlostavljati djecu, no to je nekada bilo normalno. Kao što zlostavljati nije bilo dobro, nije dobro ni ovo danas kada učitelji nemaju načina da discipliniraju djecu. Danas više ne smijete ni dijete istjerati van iz učione kao prije jer sada u svakom trenutku morate znati gdje se dijete nalazi.

U jednoj varaždinskoj školi nedavno je roditelj smrću prijetio nastavnici. Kakav to primjer daje djeci?

To je jako ružna stvar koja se dogodila. Mi roditelji moramo uvijek uzimati rečenice naše djece upitnima jer ne smijemo biti povodljivi. Uvijek na vagu moramo staviti njihove rečenice i tek onda donositi adekvatne odluke. Djeca vole kršiti zakon pa si misle, ako to može tata, onda možemo i mi.

Kad smo kod kršenja zakona, varaždinska policija je u kratkom vremenu dva puta izvršila inspekciju po noćnim klubovima, maloljetnike ispod 16 godina odvela je u postaju, zvala roditelje i Centar za socijalnu skrb. Nisu li to malo prerigorozne mjere?

Ne. Ako u Zakonu piše da djeca do 16-te godine ne smiju biti vani sami, onda policija mora provoditi Zakon. Moje dijete je također malo prije svojeg 16-tog rođendana završilo u pritvoru i mene su zvali iz policije. Kasnije sam ja nju kasnije pitala što se dogodilo, ona mi je ispričala svoju stranu priču i u redu je da je policija provela Zakon. Zabave u disko klubovima tek počinju u 11 sati i mi odrasli krivo radimo što se tiče odgoja naše djece. 

Klinička ste psihologinja i cijeli život susrećete se s djecom s različitim problemima. Depresija pogađa milijune ljudi, sve više mlađe ljude. Smatrate li da ona kao bolest nije dovoljno prepoznata?

Kod djece sve kreće s anksioznošću i ako se pravodobno ne intervenira, bolest može preći u ozbiljnu depresiju i psihijatrijski poremećaj. Osim što radim dijagnostiku, radim i psihoterapiju i ja doslovno zaustavljam djecu da naprave samoubojstvo. Svaki mjesec potpisujem antisuicidalne ugovore prema kojima mi djeca obećavaju da se neće ubiti. Ti ugovori imaju izvanrednu moć jer kada mi djeca potpišu da neće napraviti nešto sebi, a ni drugima, ma koliko banalno to izgledalo, taj ugovor je zakon za djecu. Neki dan je bila djevojka kod mene, 2. razred srednje škole koja je pokušala počiniti samoubojstvo. Dala sam joj jednog delfina koji bi joj trebao pomoći u teškoćama, kao amajlija. Rekla mi je kako je kupila štrik, stavila ga oko vrata, ali je onda pogledala delfina i sjetila se da mi je obećala da se neće ubiti. Drago mi je da moj način i moja pomoć daju dobre rezultate te da uz podršku obitelji izađu iz krize koju imaju.