75 godina stvaran je  jedan neobični varaždinski brand, i danas jedinstven u Hrvatskoj – proizvodnja i prodaja suhomesnatih proizvoda od konjskog i ždrebećeg mesa kao i svježe konjetine.

Mala Šanjekova sada već kultna prodavaonica na varaždinskom Trgu slobode već  gotovo 80 godina nezaobilazna  za mnoge generacije Varaždinaca kao i posjetitelje Varaždina, živi je spomenik te tradicije koju je upravo tu utemeljio ondašnji varaždinski majstor mesar Zvonimir Šanjek. Bila je to prva prodavaonica prerađevina od konjskog mesa na prostorima bivše Jugoslavije. Tu je tradiciju nastavio njegov istoimeni sin proširivši je novim objektima i prenijevši je u novije vrijeme na svoje sinove Nikicu i Rolanda, prije nego što će otići u mirovinu. Tako jedna od najstarijih varaždinskih obrtničkih tradicija i dalje živi i brodi punim jedrima, a tako će nesumnjivo biti bar još toliko desetljeća jer je već i predstavnik četvrte generacije Šanjek, 15-godišnji unuk, na početku puta koji je čvrsto trasirao njegov djed.

O toj respektabilnoj i stabilnoj  obiteljskoj obrtničkoj tradiciji razgovarali smo s djedom Zvonkom, koji je, iako u mirovini, „kamen zaglavni“ čvrstog obiteljskog zdanja.

Dotad nije bilo takvog...

Kako je započela obrtnička tradicija Šanjek?

Moj pokojni otac otvorio je obrt još 1942. godine. Bio je to specifičan obrt i jedinstven jer u ondašnjoj Jugoslaviji nije bilo takvog obrtnika koji bi se bavio proizvodnjom i preradom mesa kopitara. Sigurno mu nije bilo lako registrirati takav neobični obrt, ali uspio je i ta je tradicija, eto, opstala do današnjih dana. Ja sam se pred dvije godine povukao u mirovinu u kojoj međutim ne mirujem nego pomažem sinovima, s kojima sam još prije deset godina ustanovio zajednički obrt pod nazivom „Zvonko Šanjek i sinovi“.

Otkud Vašem ocu ideja da otvori obrt kakvog uopće nije bilo?

Moj se djed bavio uzgojem konja, a tata je bio izučeni majstor mesar kobasičar, koji se usavršio kod poznatog bjelovarskog majstora Tribusona, a kasnije stjecao praktična iskustva kod također poznatog majstora Benka u Murskoj Soboti.

Dakle, postojala je sirovinska osnova, ali i stručna znanja moga oca za otvaranje vlastitog obrta, i to sasvim specifičnog kakvog dotada nije bilo, što se eto pokazalo kao revolucionaran, ali dalekosežno mudar poslovni potez.

Tragedija ubrzala početak

Kada ste se Vi uključili u taj posao?

Za mesara sam počeo učiti s 15 godina. Praktično sam otada bio uključen u posao, a jedini prekid imao sam za vrijeme odsluženja vojnog roka. Dakle, nakon djetinjstva čitav sam svoj život proveo u tom obiteljskom poslu. U obitelji smo, nažalost,  imali tragediju, stradao mi je brat Milan,  tako da je ocu trebala pomoć u svakom pogledu pa sam nastojao pomoći koliko sam god mogao. Imao sam završeni mesarsko-kobasičarski zanat, kao i pokojni brat, a usto sam završio i dvije godine višeg obrazovanja i stekao zvanje visokokvalificiranog mesara i kobasičara.

U početku smo imali malu mesarsku radionicu u kojoj smo poslije bratove smrti radili otac, ja i jedan pomoćnik. Posao se s vremenom povećavao, pa smo proširivali kapacitete proizvodnje i prerade konjskog mesa i 1948. otvorili prvu prodavaonicu na Trgu slobode koja kontinuirano radi do današnjih dana.

Posla je bilo sve više pa smo primali na naukovanje mnoge učenike za mesarski zanat i u našoj su proizvodnji zanat izučila 123 mesara. Svi su našli zaposlenje, mnogi su priznati majstori, a trenutno je kod nas na naukovanju sedam učenika.

Fali mesara

Znači li to da postoji interes mladih za taj zanat?

Interes mladih doista za taj zanat postoji,  ali je problem  što se godišnje upisuje svega devet učenika. Prije su se za mesarski zanat upisivala čak dva razreda. Čudno je to jer izučeni mesar bez većih problema može naći posao. U Strukovnoj sam školi, u kojoj sam član komisije za polaganje ispita,  upozoravao na to, ali nažalost upisne kvote određuje Ministarstvo. Treba nam mesara, kuhara, pekara, slastičara, zidara, bravara, potrebna su obrtnička zanimanja, ali očito nešto ne štima u realnom sagledavanju potreba i obrazovnoj politici. Realno bi bilo svake godine upisati barem jedan razred za mesarsko zanimanje.

Ali mesarske radnje su gotovo izumrle?

Mladi se mogu zaposliti u trgovačkim lancima koji su preplavili čitavu Hrvatsku, velikim dijelom inozemnom robom, tako da su male privatne mesnice uglavnom nestale, u Varaždinu  je ostalo dvije ili tri. Veliki je problem i nepostojanje klaonice na području Varaždinske županije.

Vratimo se Vašoj obiteljskoj tradiciji. Kad ste Vi preuzeli posao?

Jako rano, već 1972., dakle u dobi od 21 godine. Posao je dobro išao, proširili smo radionicu, modernizirali smo proizvodnju po svim standardima, uveli visoke higijensko tehničke standarde i stalno podizali razinu kvalitete. Nakon prodavaonice na Trgu slobode otvorili smo objekt u Optujskoj ulici u kojem imamo proizvodnju i prodaju te reprezentativno zdanje u Ulici braće Radića u kojem smo osim prodaje djelatnost proširili i na ugostiteljstvo.

Taj restoran, Varaždincima poznat kao Zalogajnica Šanjek, postao je omiljeno okupljalište mnogih naših gostiju u kojem u posebnom ambijentu i miru mogu uživati u delicijama kakve ne nudi ni jedan drugi restoran. Tako smo zaokružili cjelinu obiteljske obrtničke djelatnosti od svježih specijaliteta konjskog mesa i kobasičarske proizvodnje do ugostiteljskih usluga temeljenih na tim specijalitetima.

Konjetina je zdrava

Konjsko meso Vam je okosnica proizvodnje?

Da. Posjedujemo brand upravo takve proizvodnje koja je jedinstvena na ovim prostorima. No, osim konjetine i ždrebetine, u restoranu nudimo i proizvode od piletine, svinjetine,te odojak pečen na ražnju, kao i janjetinu, jaretinu i druga jela.

Po čemu je konjsko meso posebno?

Zdravo je, ima puno ugljikohidrata i bjelančevina, nema masti ni kolesterola, preporučljivo je svima, osobito onima koji zbog zdravstvenih razloga ne smiju jesti masnu ni visokokaloričnu hranu. Osim toga, posebno je i po okusu i svakako obogaćuje tradicionalne menije na koji su ljudi naviknuti. Konjsko meso je u svakom slučaju posebnost.

Mi imamo svoje tradicionalne recepture, posebice u proizvodnji prerađevina, temeljene na dugogodišnjim iskustvima koje su naša mala tajna, čija su glavna karakteristika isključivo prirodni začini, bez ikakvih „kemijskih“ dodataka koji su nepoznat pojam u obrtu Šanjek. Imamo u ponudi i svježu konjetinu, mariniranu ili frišku, uglavnom ždrebeće šnicle koje si kupci sami doma mogu pripremiti, a rado ćemo im dati i savjet na koji način.

Cijene su korektne, mogli bismo reći negdje na razini janjetine. Glede potražnje moram reći da smo ipak najpoznatiji po svom najtradicionalnijem proizvodu - konjskim kobasicama, zbog kojih nas posjećuju i mnogi zainteresirani i iz drugih hrvatskih krajeva. Odavno je poznata izreka naših kupaca: „Ako nisam išel na Šanjekove  kobasice, kak da i nisam bil vu Varaždinu.“

Što je obrtnička tvrtka „Šanjek i sinovi“ danas?

Obiteljska tvrtka s 12 zaposlenih, uključujući moja dva sina i moju penzionersku pomoć.  Svi iz obitelji smo majstori u struci, a na tom je putu i unuk koji pohađa prehrambeno-tehničku struku.

Dakle, on će biti četvrta generacija obitelji Šanjek te nastaviti tradiciju svog pradjeda. Ne trebam posebno ni naglašavati da sam sretan i ponosan zbog toga. A i ostali su naši zaposlenici već kao dio obitelji, rade kod nas već godinama na obostrano zadovoljstvo.                            

Bez žala za prošlošću

Kad se prisjetite prošlih vremena, kakva su Vaša iskustva?

Najbolje se poslovalo kad je Varteks imao desetak tisuća zaposlenih, VIKO osam tisuća, VIS pet tisuća, „Bobić“ također, a zaposlenost u drugim varaždinskim poduzećima se isto mjerila u tisućama, a na burzi gotovo nije bilo nezaposlenih. To je trajalo do osamdesetih i to su bila vremena kad je potražnja nadmašivala mogućnosti ponude. Teško da će se tako nešto ponoviti u dogledno vrijeme, no ne možemo se žaliti – i sada ima posla. Ja uvijek kažem ako se želi raditi, uvijek ima posla.

Uvijek smo se borili da napredujemo a ne nazadujemo i da nam poslovanje bude uzlazno. Sada je teža situacija zbog slabije kupovne moći većine ljudi i zbog velike konkurencije stranih robnih lanaca s poplavom najrazličitijih uvoznih i domaćih proizvoda. Ta silna ponuda je disperzirana izvan gradskog središta i grad je izgubio onu svoju dušu iz prošlih vremena kada su ulice i gradski prostori  bili krcati ljudima koji su kupovali, družili se, prijateljevali.

Primjerice, nema više Sajmišta na koje su dolazile mase ljudi prodavati i kupovati i nezaobilazno obavljati kupnju i u gradu. Sada je grad uglavnom prazan, ne živi više onom živošću kakvom je živio, osim Špancirfesta nema više masovnih društvenih događaja. Nekad smo živjeli s gradom, na korzu, u Dućanskoj, Gajevoj, s ondašnjim kinima i plesnjacima, družili se, upoznavali djevojke, sklapali prijateljstva i doživljavali mladenačke ljubavi. „Korziranje“ je bilo dio naše mladosti.

Svi smo se znali, svi smo bili dio te gradske duše. Danas, kad ideš korzom vidiš mlade koji tipkaju po mobitelima, pa ako i sjede u društvu za istim stolom, svaki je zabavljen svojim mobitelom.

Očito su nastupila neka nova vremena, drugačiji je način života i ne treba žaliti za prošlošću koja se nama starijima uvijek čini ljepšom. I među novom mladom generacijom puno je vrijednih mladih ljudi koji će nastaviti dobre stare tradicije kao što je to u mojoj obitelji.

Komentari

19.02.2017. 11:19h Zadnja izmjena: 19.02.2017. 11:27