Uskoro će (9. srpnja), biti ispunjeno 12 godina kako su radnici ivanečke tvornice alatnih strojeva „Itas“ fizički zauzeli tvornički krug, hale i postrojenja,  odlučni da je brane i po cijenu vlastitih žrtava sačuvaju od propasti zbog prodaje što su namjeravali učiniti tada novopečeni vlasnici nakon čuvene hrvatske privatizacije.

Bili su to dramatični dani, mjeseci pa i godine za 250 ondašnjih ivanečkih metalaca koji su odlučili boriti se protiv upropaštavanja tvornice koju su dotad stvarali 45 godina, ali i protiv privatizacijskog sustava koji je omogućavao takve pljačke. Agonija je trajala sve do početka 2007. godine kada je registrirana nova firma „Itas – Prvomajska“,  ali u sasvim drugačijem upravljačkom ustroju. Jedini vlasnici postali su sami radnici s jednakim pravima glasa koji odlučuju o svemu, uključujući i o izboru i razrješenju direktora. Bila je to radnička pobjeda „Itasovaca“ predvođenih sindikalistom Dragutinom  Vargom izvojevana ponajviše zahvaljujući njegovoj odlučnosti, ustrajnosti i požrtvovnosti.

Još i danas, deset godina nakon osnutka nove tvrtke s radničkom samoupravom ova ivanečka tvornica predstavlja svojevrstan društveni fenomen koji izaziva različite komentare i prognoze, ali koja je i predmet znanstvenog proučavanja na međunarodnoj razini.  O fenomenu „Itasa“, borbi za tvornicu,  aktualnoj situaciji, te daljnjoj perspektivi razgovarali smo s Dragutinom Vargom, koji još uvijek radi u proizvodnji i kao majstor i mentor pomaže mladim radnicima, a obnaša i dužnost predsjednika Upravnog odbora, najvišeg upravljačkog  tijela tvrtke.

Jedini vlasnici postali su sami radnici s jednakim pravima glasa koji odlučuju o svemu, uključujući i o izboru i razrješenju direktora.

Radnici odlučuju o svemu od plaća do smjene direktora

Mnogi nisu vjerovali da ćete uspjeti. Što je „Itas“ danas?

Za nas je uspjeh što smo ostvarili novo upravljanje tvornicom kakvo nema nitko u Hrvatskoj, što zapošljavamo mlade ljude i imamo redovite i sigurne plaće, što imamo posla i izvozimo 95 posto proizvodnje. Uvijek govorim da može  i mora biti još bolje. Sve smo ostvarili bez ičije pomoći, svojim radničkim rukama i znanjem. Primjer smo kako je moguće ostvarivati poslovne uspjehe dok radnik odlučuje sam o sebi – od toga koliku će imati plaću do tko će mu biti direktor.  Trenutno imamo 240 zaposlenih, prosječna neto plaća je 4.600 kuna. To je još uvijek ispod prosjeka u državi, ali znatno iznad prosjeka plaća u našoj županiji.

Koja je razlika između radnika u vašem tzv. radničkom samoupravljanju i onoga koji radi za privatnog vlasnika tj. gazdu?

Moram reći da su rijetki privatni poslodavci koji radnika doživljavaju kao čovjeka. Za njih je radnik samo broj, a ovdje je svaki radnik suvlasnik firme i svega što je u njoj, kao i upravljač. Nas pokušavaju svrstati u onaj prijašnji samoupravni socijalizam. Ne, mi imamo samoupravljanje 21. stoljeća, koje se sve više u svijetu razvija kao pokret. U jugoslavenskom samoupravljanju radnik ničim nije upravljao, upravljala je Partija u njegovo ime. Primjerice, nikad radnici nisu mogli smijeniti direktora kojeg je postavila Partija, ili samostalno odlučiti kolika će im biti plaća. Kod nas odlučuju o jednom i drugom, primjerice nezadovoljni njegovim rezultatima smijenili su prijašnjeg direktora i postavili novog s kojim smo zadovoljni. Svaki prekovremeni sat je plaćen 50 posto više, poštujemo slobode subote, nedjelje i državne praznike, a ako se slučajno dogodi da netko te dane mora raditi plaćeni su mu 250 posto više. Restoran su nam bivši vlasnici srušili, pa se topli obroci za radnike dovoze iz jednog restorana. Putni troškovi im se isplaćuju, a Sindikat se pobrine za uskrsnicu i božićnicu, a još uvijek imamo fešte uz proslave 8. Marta, međunarodnog Dana žena. Obnovili smo i rad našeg kulturno umjetničkog društva koje vrlo uspješno nastupa na brojnim proslavama i smotrama i jedno je od rijetkih, radničkih KUD-ova, ako uopće u Hrvatskoj više i postoje.      

Svaki prekovremeni sat je plaćen 50 posto više, poštujemo slobode subote, nedjelje i državne praznike, a ako se slučajno dogodi da netko te dane mora raditi plaćeni su mu 250 posto više

„E, nebu išlo!“

Kako ste uopće uspjeli zadržati tvornicu koja je u stečaju trebala biti prodana?

Otkazali smo prvom stečajnom upravitelju koji je htio rasprodati imovinu radi namirenja vjerovnika, kao što je to radio i u mnogim drugim firmama. Tako bi svi radnici završili na cesti, pogoni bi bili porušeni, strojevi prodani, a ovdje bi bio izgrađeno skladište trgovačkog centra „Lidla“ za Hrvatsku. To je bila želja bivše vlasnice Marije Brezovec . Mi smo rekli: „E, ne bu išlo. Bez obzira kaj si ti većinski vlasnik, ovu tvornicu smo mi stvarali, a u tvoje ruke je došla kriminalnim putem“. Fizički smo zauzeli tvornicu i postavili danonoćne straže svakodnevne, uključujući nedjelje i blagdane.  Angažirali smo, danas nažalost pokojnog,  zagrebačkog odvjetnika Ivana Polana, čovjeka s izrazitim socijalnim osjećajem koji je radio i za sindikat, s njim napravili novi stečajni plan i krenuli u borbu za njegovo ostvarenje.  Radnici su odlučili da će svoja potraživanja pretvoriti u temeljni kapital i 1. siječnja 2007. osnovana je nova tvrtka s 116 zaposlenih i novom radničkom vlasničkom strukturom. Izvan sudskom nagodbom s bivšim vlasnicima 2013.  dobili smo u vlasništvo halu i strojeve vrijedne 8 milijuna kuna. Do tada ni u jednom trenutku nismo napustili tvornicu. Moji ciljevi su od samog početka ove drame bili da radnici dobiju plaće, da postanu vlasnici svoje tvornice i da vlasnici zbog lopovluka završe u zatvoru. Ciljevi su uglavnom postignuti, još se samo čeka da Vrhovni sud potvrdi presudu Županijskog suda o zatvorskim kaznama za troje bivših vlasnika. Pravda je bila na našoj strani, dugo je trebalo da se ostvari, ali isplatilo se.

Fizički smo zauzeli tvornicu i postavili danonoćne straže svakodnevne, uključujući nedjelje i blagdane.  Pravda je bila na našoj strani, dugo je trebalo da se ostvari, ali isplatilo se.

Bili spremni i umrijeti od gladi

Ali formalno pravno vi ste protuzakonito zauzeli tvornicu?

Istina je, zauzeli smo tvornicu nezakonito. Ali, ako su vlasnici mimo zakona mogli doći do vlasništva nad tvornicom, mi smo imali pravo boriti se za egzistenciju i za svoja radna mjesta u tvornici koju smo sami stvorili. Mi smo nezakonito zauzeli tvornicu s poštenim namjerama, a oni su nezakonito došli do tvornice, ali s nepoštenim namjerama. U tome je velika razlika. To je valjda uvidjelo i pravosuđe. Sudski su postupci pokrenuti 2006. godine, imovina nam je vraćena 2013. vansudskom nagodbom,  a kazneni  postupci završili  čitanjem prve presude prošle godine. Tako smo izvojevali pobjedu za koju smo se bili spremni žrtvovati od samog početka, neki od nas i po cijenu života. Sve se zakuhalo 2005. kad su vlasnici, osim što nam nisu isplaćivali plaće, izgradili zid između dva pogona kako bi razdvojili radnike na podobne i nepodobne, a s krajnjom namjerom da se tvornica uništi i proda. Stoga smo srušili zid na što su „gazde“ odlučili da naprave novi od armiranog  betona koji nećemo moći srušiti. To je prelilo čašu i radnici su zauzeli tvornicu. Ali zbog dugova proizvodnja je bila sve manja, a kad nam je isključena struja potpuno je prestala. Tada se nas 18 odlučilo na drastičan korak – štrajk glađu do smrti ako nam ne ukopčaju struju. Tadašnji varaždinski saborski zastupnici  Vladimir Kurečić i Ivan Čehok uspjeli su ondašnjeg premijera Sanadera uvjeriti da nam se pusti struja zbog očuvanja života štrajkaša i nastavka proizvodnje.

Sve se zakuhalo 2005. kad su vlasnici, osim što nam nisu isplaćivali plaće, izgradili zid između dva pogona kako bi razdvojili radnike na podobne i nepodobne, a s krajnjom namjerom da se tvornica uništi i proda.

Političari koji nisu bili skloni pomoći

Je li vam još tko pomogao u cjelokupnoj situaciji?

Kad smo dobili struju tražili smo od županijske skupštine jamstvo za kredit od 200 tisuća eura za pokretanje proizvodnje. Svi vijećnici su bili suglasni da se „Itasu“ pomogne osim tadašnjeg župana Radimira Čačića, koji me je kao predstavnika firme istjerao iz svojeg ureda tražeći od mene da mu se najprije ispričam. Još danas mi nije jasno zbog čega jer ga nikad nisam vrijeđao. No, županijska skupština je ipak donijela odluku o jamstvu za kredit koju je i župan morao poštovati. Od države smo 2006. dobili 300 tisuća kuna bespovratne pomoći za modernizaciju proizvodnje i uvođenje ISO 9001. To je bilo jedino što je „Itas“ do sada od bilo koga dobili nepovratno. Moram otvoreno reći da dosadašnji gradonačelnik Ivanca Milorad Batinić u tri mandata nije „Itasu“ baš u ničemu pomogao niti se zalagao za „Itas“. Kao gradski vijećnik i član poglavarstva Grada Ivanca od 2005. do 2009.,  uspio sam izlobirati kod vijećnika pomoć od 500 kuna po našem radniku koji su te 2005. ostali bez ičega i nisu imali ni za kruh.

Svi vijećnici su bili suglasni da se „Itasu“ pomogne osim tadašnjeg župana Radimira Čačića, koji me je kao predstavnika firme istjerao iz svojeg ureda tražeći od mene da mu se najprije ispričam.

Kako uopće politika gleda na radničku samoupravu u „Itasu“?

Mislim da uopće ne shvaćaju o čemu se radi. Smatra se da je to vraćanje u nekakva stara komunistička vremena, što nema blage veze s nama. Ima zainteresiranih koji bi takav model možda promovirali, ali hrvatski zakoni jednostavno ne predviđaju ovakav model radničke samouprave, pa bi se moglo reći da smo mi izvan postojećih zakonskih okvira. Dakle, zakonom nije predviđen naš model, ali ničim nije niti zabranjen, a što nije zabranjeno to je dopušteno. Moja je ideja da u što većoj mjeri promoviran takav način radničke samouprave, nadam se da će me saslušati i premijer Plenković.

Uložili tri milijuna eura

Kakva je po vama daljnja perspektiva „Itasa“?

Firma je svoje novo poglavlje započela sa stotinjak zaposlenika. Od 2012. krenuli smo u tehnološku i kadrovsku obnovu jer ulaganje u kadrove je od neprocjenjive važnosti. Zaposlili smo 12 inženjera i 80-ak novih uglavnom mladih ljudi. Oni koji su pred mirovinom prenose svoja iskustva na mlade jer nažalost obrazovni sustav ne prati potrebe gospodarstva i ne školuje kadrove koji su neophodni. Naša proizvodnja alatnih strojeva jedina je takve vrste u Hrvatskoj i itekako je održiva. Volim reći da je alatna industrija u metalstvu važna kao i kirurgija u medicini jer ni jedan proizvod se ne može napraviti bez alatne industrije. U zadnje tri godine uložili smo oko tri milijuna eura u  modernu tehnologiju, odnosno nabavku novih sofisticiranih strojeva. Posebno međutim, raduje što imamo sve više mladih. Prosjek staža je već sada 20-tak godina, a starosti 40-tak, za razliku od prije kada je prosjek starosti bio blizu 60 godina. Sami smo pokretali školovanje potrebnih mladih kadrova kao što su CNC operateri, glodači, brusači kojih gotovo i nema. Dakle, definitivno vjerujem u perspektivu „Itasa“ i budućnost mladih koji rade kao i onih koji će se ovdje zaposliti. Jamstvo je ovaj naš način samoupravljanja, ulaganje u mlade i nove tehnologije i prepoznatljiva kvaliteta naših proizvoda. Imamo toliko narudžbi da ih jedva uspijevamo izvršavati, a kupci su uglavnom velike europske korporacije kao njemački Kunzmann, pa Audi, Mercedes, BMW…     

U zadnje tri godine uložili smo oko tri milijuna eura u  modernu tehnologiju, odnosno nabavku novih sofisticiranih strojeva. Posebno međutim, raduje što imamo sve više mladih. Dakle, definitivno vjerujem u perspektivu „Itasa“ i budućnost mladih koji rade kao i onih koji će se ovdje zaposliti.

07.05.2017. 12:05h Zadnja izmjena: 08.05.2017. 08:23